Rogatica se nije nalazila na glavnim pravcima prodora okupatorske vojske pa oko nje nije bilo većih okršaja. Borba u njenoj blizimi vođena je između austrougarske vojske i oslobodilačke bosanske vojske na Glasincu gdje se austriugarskoj vojsci od 7638 ljudi, 75 konja i 12 brdskih topova suprotstavila bosanska vojska od 6000-7000 ljudi koji su imali samo dva topa.
Borba je, 21.09.1878., trajala od 7 satu ujutro do 1 sat poslije podne i bila je žestoka. Austriugarska vojska je imala 473 čovjeka izbačena iz stroja a bosanska vojska oko 300 ljudi. Poslije toga je austrougarskoj vojsci bio otvoren put u istočnu Bosnu. Poraženi Bosanci su preko Sokolovića i Rogatice, krouz koju su prolazili punih šest sati, otišli ka Goraždu i Višegradu, a za njima su 22.09. krenule okupatorske snage. Cijeli dan je lila kiša, pa su one ušle u Rogaticu tek u pet sati poslije podne i to bez otpora, a pored njih je išao kajmakam. Njemu i kadiji je zatim naređeno da organizuju oduzimanjie oružja.1)
Dakle, jedna od prvih mjera nove vlasti bilo je razoružanje naroda. Uslijedila je naredba, propraćena prijetnjom smrtne kazne, kojom je narod rogatičkog kraja pozvan da preda oružje do 10 sati prije podne 23.09.1878. Potom je razoružana rogatička okolina, pa je do 28.09. razoružano svih 15 sela bliže rogatičke okoline. Vojska je preuzela za vojne potrebe osam mlinova i pet pekara koji su morali da spreme 1000 porcija hljeba dnevno. S obzirom na to da je austrougarska vojska činila mnoge izgrede, narod je bio zaplašen i stoga je predao oružje. Da je austrougarska vojska zaista izvršavala svoje prijetnje pokazalo se na Glasincu. U vrijeme davanja otpora nadiranju austrougarske vojske, stanovništvo Glasinca se sklonilo u zbjeg na Mladu. «Jedan odred njene vojske napao je zbijeg i izvršio masovna ubistva».2)
Rogatica je pod austrougarskom vlašću u administrativno-upravom odliku pripadala sarajevskoj oblasti. Bila je sjedište kotara koji je obuhvatao četrnaest opština (džemata):
• Brda
• Dub
• Glasinac
• Godimilje
• Košuta
• Međeđa
• Osječani
• Podžeplje
• Prača
• Rogatica
• Sočice
• Sokolovići
• Žepa
• Živaljevići
Uže ppodručje koje se nazivalo Rogatica tetima obuhvatalo je naseljena mjesta:
• Bjelogorci
• Borač
• Brdo
• Budajevići
• Brčigovo
• Ćubrići
• Dobromerovići
• Dobroušćići
• Duljevac
• Dobrnići
• Gučevo
• Gudoželj
• Kozići
• Kosovo
• Kovanj
• Kukavice
• Kujundžijevići
• Karačići
• Lađevine
• Lepenica
• Pavičina Kula
• Pašić Kula
• Plješevica
• Podgaj
• Priboševići
• Rasputnjiva
• Strmac
• Seljani
• Šenkrina
• Varošište
• Vragolovi
• Vratisalići
• Zagorice
• Zaganovići
• Ziličina
Sva ova sela pripadala su jednoj od četiri mahale:
• Huseinbegova mahala
• Careva mahala
• Sinan-vojvodina mahala
• Oručagina mahala
Rogatica je bila kasaba koja je 1879. imala 444 kuće, 471 stan, 909 muškaraca, 922 žene, ukupno 1831 stanovnika od kojih su 1693 bili muslimani, 131 pravoslavci, jedan katolik i šest Jevreja.4) Po broju stanovnika nalazila se na 28 mjestu u BiH.
Za kotarskog predstojnika je polovinom 1879. postavljen kapetan Jakob Vojvodić, 5) a na čelu kotarskog medžlisa bio je hadži Ahmedbeg Bukvica koji se na tom položaju zadržao oko četrnaest godina. Bio je omiljen u narodu i uživao veliki ugled. 6) Kotarski medđžlis je imao dva podnačelnika i sedam izbornih članova. Bukvica je cijelo vrijeme austrougarske uprave u BiH ostao načelnik, a podnačelnici su se mijenjali. Tako su 1908. bili podnačelnici: Jelisije Šoljević i Uzeiraga Daidžić, a članovi: Abid-efendija Behlul, Jakupaga Škaljić, Risto Savović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović i Osmanaga Akšamija.7) Medžlis se promijenio već 1910. tako da su ostali isti načelnik i isti podnačelnici ali su članovi bili: Abid-efendija Behlul, Ilija Ilić, Suljaga Vaizović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović, Osmanaga Akšamja i Semišbeg Teskeredžić.8)
Rogatica je bila mala kasaba, ali je po broju «džamija i medresa iz kojih su proizišli gotovo sve kadije u Bosni bila u očima muslimana smatrana na neki način svetim gradom i kao glavno uporište islamskog fanatizma» 9) «Rogatica, turski Ćelebi Pazar, prostire se u uskoj i dobro obrađenoj i voćem obilatoj dolini potoka Rakitnice, koju okružuju planine Lunj, Plješevica, Tmur i Semeć-planina. Samo trgovište je neznatno: ima 444 kuće i 1831 žitelja („1693 muhamedovca“). U varoši su dvije džamije: Hunkjar-džamija i sultana Bajazita i prostrana čaršija u kojoj ima 60 dućana, većinom praznih». Kasaba je imala nekoliko lijepih džamija i dva hana za putnike. Jedan od njih je bio vakuf Sudžaudinove džamije i postojao je sve do 1918., a dugo ga je držao Hakija Muftić. Kuće su uglavnom od ćerpića, pokrivene šindrom, a tek poneka ćeremidom. Kao i u većini bosanskih kasaba, i u Rogatici su kuće bile prizemne, a malobrojne su imale i gornji boj. Gotovo sve su imale više odaja, od kojih se najveće nazivala kuća, imala je ognjište i u njoj se obično spremala hrana. Sobe su bile inače snabdjevene oskudnim namještajem među kojim se po pravilu nalazila sećija, zemljana furuna i mangala. Prostorije su osvjetljavane lučem, a smo u ponekim kućama i lampama na gas. 10) Poslije okupacije počela je gradnja lijepih i većih kuća od kojuh se posebno isticala kuća muderisa Nurudin-efendije Hafizovića i narodnog poslanika u Bosanskom saboru Suljage Vaizovića.11)
Jedan događaj koji se odigrao u Rogatici na početku austrougarske okupacije ostavio je trag u narodnom pamćenju i pisanoj dokumentaciji. Riječ je o gradnji pravoslavne crkve. Naime, pravoslavni stanovnici nisu imali bogomolju nego su za značajnije vjerske praznike išli na bogosluženje čak u Goražde ili Čajniče. Po uspostavljanju austrougarske uprave, pravoslavci su se obratili svojim komšjama muslimanima koji su imali sedam džamija da im ustupe jednu da bi je pretvorili u crkvu i posvetili. U isto vrijeme su se obratili i Zemaljskoj vladi u Sarajevu da ih podrži u nastojanju da dobiju u Rogatici džamiju koju bi preuredili u crkvu. Muslimani nisu pristali na to da se jedna od njihovih džamija pretvori u crkvu, nego su obećali dati materijalnu pomoć i pružiti podršku za gradnju nove crkve pod uslovom da to odobri vlast.12) Pošto su muslimai dali svoju saglasnost, Zemaljska vlada je izdala odobrenja,13) pa je kamen temeljac položen već 10.05.1880.godine. Pripravljen je sav građevinski materijal i zagašen kreč. Međutim, kako je u Rogatici bilo malo pravoslavaca, a uz to su bili siromašni, ovi su se obratili austrijskom caru za finansijsku pomoć jer su namjeravali sagraditi crkvu u koju bi moglo stati 300 duša, a koštala bi 2000 florina. Stoga su od cara zamolili 300 florina14), a on je tu sumu dodjelio Crkvenoj opštini u Rogatici iz svoje privatne kase, što je bilo dovoljno za dovršenje crkve.15)
U vrijeme turske uprave osnivane su vjerske osnovne škole, a 1867. je zakonom regulisano osnivanje i svjetskih škola. Tako je u Rogatici radio veći broj mekteba, jedna ruždija i jedna medresa, a za pravoslavnu djecu je postojala škola u Sokocu koja je otvorena 1875.godine. Kad je Jakob Vojvodić u julu 1879. preuzeo mjesto kotarskog predstojnika, u Rogatici nije bilo svjetovne osnovne škole iako su postojale dvije male školske zgrade koje su ranije služile za školovanje muslimanske djece. Ove prostorije su u prvim danima okupacije koristili vojnici rogatičkog garnizona do 10.12.1879. Iako je kotarski predstojnik pokušao da iseli vojnike iz školskih zgrada, to mu nije uspjelo, pa tako nije bilo zgrade u kojoj bi mogla započeti rad jedna osnovna škola.
Austrougarske vlasti su favorizovale osnivanje narodnih osnovnih škola u odnosu na vjerske škole. Uspjeli su da pridobiju muslimansko i pravoslavno stanovništvo za osnivanje narodnih škola u osam opština (od 14 koliko ih je bilo u rogatičkom kraju):
• Rogatica
• Sokolac
• Živaljevići
• Žepa
• Prača
• Dub
• Sokolovići
• Sočice
Kotarski predstojnik je pisao Okružnoj oblasti da je 23.09.1879. osnovana narodna osnovna škola u Rogatici, da je naimenovan pomoćni učitelj i da su nabavljene propisane knjige i udžbenici, ali da nije postavljen pravi učitelj. Nešto kasnije, 03.10.1879., Okružna oblast je naredila da se osnuje narodna osnovna škola u Sokocu (u kojem je duže vremena postojala pravoslavna škola) i Godimilju. Istovremeno je bilo naređeno da mjesto učitelja u Rogatici preuzme Nikola Čajkanić, učitelj iz Sokoca, ali su rogatički pravoslavci dobavili Crnogorca Milovana Stanišića. Kotarski predstojnik je zatražio odobrenje od nadležnih vlasti za postavljenje Milovana Stanišića, ali ga nije dobio. To pitanje je ostalo nerješeno, a pošto nije bilo zgrade za narodnu osnovnu školu, ono nije ni požurivano.16) Uporedo sa gradnjom crkve, pravoslavno stanovništvo se već 1879. založilo za otvaranje i pravoslavne škole u Rogatici. Kotarski predstojnik Jakob Vojvodić došao je u sukob sa pravoslavnim narodom upravo oko rada osnovne škole za pravoslavnu djecu jer je pokušao da spriječi upotrebu školskih knjiga koje su pisane ćirilicom i da zabrani ćirilicu u pravoslavnoj školi, pa je rješenje potraženo čak u Beču kod cara. Crkvena opština u Rogatici se žalila dvoru da kotarski predstojnik onemogućava otvaranje škole i ne dozvoljava da djeca uče «ilirski» nego ih tjera i da uče latinicu. 17) Dvoru su se obratili ovim pismom:
Navode ovog pisma pokušao je osporiti predstojnik Vojvodić podacima da pravoslavna Crkvena opština u Rogatici broji samo 80-90 porodica i da ne može biti govora o tome da bi mogla postati prava crkvena opština koja treba da ima i svoju školu. Oni su tek nedavno pokrenuli pitanje u vezi sa uspostavljanjem takve opštine. On je pisao: « Vlast mora znati da na osnovu ovdašnjih prilika može doćo do otvaranja pravoslavne škole samo pod uslovom da to novčano pomogne car, odnosno muslimansko stanovništvo Rogatice, a o tome sada ne može biti govora jer upravo započinje gradnja narodne osnovne škole.»
O školskim knjigama koje je zaplijenio, predstojnik je dao objašnjenje da je zaista oduzeo i zapečatio knjige koje su štampane ćirilicom u Pančevu, ali ne zato što su štampane ćirilicom nego zato što nisu na popisu knjiga koje se mogu upotrebljavati u osnovnim školama. A pravoslavno stanovništvo je tražilo osnivanje škole za pravoslavnu djecu u kojoj će se upotrebljavati ćirilica.18) Predestojnik je tako izbjegao da objasni zašto je rogatičkim Srbima izjavio da će im obezbjediti «hrvatskog» učitelja i da će «dobiti knjige iz Zagreba s latinicom pisane». Spor je riješen tako što je ipak otvorena pravoslavna osnovna škola.
Narodna osnovna škola počela je da radi 1880.godine,19) a za njenog učitelja je postavljen jedan podoficir koji je znao srpskohrvatski jezik. Podoficiri su kao učitelji postavljani i u druga manja mjesta zbog nedostatka školovanih učitelja, ali su ubrzo bili zamjenjeni školovanim učiteljima. Narodne osnovne škole su osnovane još i u Prači, Stjenicama, Međeđi, Sjeverskom i Osovu.
Nastavni jezik je nazivan bosanski ili «zemaljski jezik». I pored toga je više od 80% stanovništva rogatičkog kraja ostalo bez osnovnog obrazovanja.21)
U Rogatici je nastavila da radi i medresa koja se zvala Sudžaudinova. Zgrada za medresu je podignuta za vrijeme turske uprave, a ktrajem XIX vijeka bila je toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. a imala je « 10 vrlo lijepih i prostranih soba» za stanovanje učenika, «jednu darshanu i ostale nuzgredne prostorije sa dvorištem».
Istovremeno su obezbjeđena sredstva za izdržavanje ove školske institucije u vidu « četiri prostrana dućana čija je kirija bila namjenjena ulaganju u fond za održavanje medrese». 22) I još jedna ustanova iz turskog vremena produžila je rad za vrijeme austrougarske uprave: to je bio tzv « mearif sanduk», odnosno školski fond za izdržavanje škola. Mearif-sanduci su se zadržali u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Travniku, Bihaću i Donjoj Tuzli, 23) ali nije djelovao i u Rogatici.
