U zoru, 17. septembra 1943., stanovnike VUlefranche-de-Rouerguea probudili su pucnji, iza kojih su uslijedili pusko-mitraljeski rafali iz raznih dijelova grada. Nekoliko prozora se otvara, tek se razdanjuje, prozorska krila se bojazljivo odskrinjuju, poneki znatizeljnici se na brzinu oblace i izlaze na ulicu. Sta se to dogada? Opet vjezbe iz gadanja? Jutarnji manevri? Tu i tamo ljudi prilaze jedni drugima, raspituju se. Ne, cini se da, ovaj put, pucnjava dolazi iz starog grada. Nesto neobicno se dogada1.
Ubrzo se saznalo. Dole, pored Modernog hotela, je gu-zva, ne idite tamo. Ponovo se cuje pucnjava. A onda jedan ratal. Dva. Ljudi se sklanjaju pod nastresnice, drhte iza prozora. I u Muskom koledzu je gadno. Izgleda da su SS-oficiri ubijeni. Ko ih je ubio? Nisu Francuzi, ne. Njihovi vlastiti vojnici. Pobuna. Hrvati, razumijete li? Hrvati? Da, razu-mjeli su. Siroti momci.
Medu stanovnicima Villefranchea lako se saznaju novosti, glasine su brze od metaka. Vec ima mrtvih, koliko, ne bih vam znao tacno reci koliko, ali ima ih mnogo. Previse. Pro-sao sam pored mosta, tamo je panika. Vojnici tree ostavlja-juci na putu sve, torbe i rucna kolica, sve da bi lakse bjezaH. I na Guiraudetu, takoder. Morao sam se baciti na zemlju da bih izbjegao metke. Tek kasnije sam mogao pobjedi. Vidio
FRANCUSKO GLEDISTE
sam pored sebe jednog covjeka koji je bio tako isprepadan da je otvorio ki§obran da se zastiti. Iako je sviju strah, ipak su se nasmijali. A onda se razdvajaju i malo udaljavaju ne bi li saznali nesto vise .
Ipak, u Villefrancheu, trgovci su podigli zeljezne role-te, izlozili robu. Mudre domaclce zurile su pustim ulicama da obave kupovinu, bojeci se da moze doci do nestasica3. A djeca, koja su bila jos na raspustu, koristila su nepaznju roditelja da bi smugnula na ulicu i posmatrala, skrivena iza stabala i fontana, te odrasle koji se igraju rata "za ozbiljno".
Od ducana do dudana, izmjenjuju se posljednje novosti. Da, stvarno su to Hrvati. Oni su se pobunili i oni su pobili svoje oficire, cetiri ili pet, ne zna se tacan broj. Izgleda da se to dogodilo jutros u Modernom hotelu, gdje su bili smje-steni, i da je samo jedan uspio da im pobjegne, Schweiger. Poznate li ga? Da, doktor, znam. A zar on nije na strani pobunjenika? U svakom slucaju, izgleda da je skocio kroz prozor svoje sobe, u Modernom hotelu. Cak se pri£a — i ton pri£e postaje povjerljiviji – da se spasio zahvaljujuci jed-nom ljubavnom sastanku… Ljubavnom sastanku? S kim? Naravno, s jednom nasom zenom. A onda nastaje sutnja, nijedno ime nije izgovoreno, ali, po§to je glasina krenula, sumnje lebde u zraku. Sigurno, ako su se pobunili to je zato jer su se bojali odlaska na Istocni front, vec sinoc se pricalo da se blizi njihov odlazak. A i dobili su oruzje. Pa.. .Glas je tisi, sapce se, izmjenjuju se znacajni pogledi. Obzirom na to kako su s njima postupali, nije ni cudo. I ja bih, da sam na njihovom mjestu…
* * *
Vec sedmicama stanovnici Villefranchea su svjedoci su-rovog ponasanja prema tek pridoslim mladim regrutima,
KRVAVI DAN
koji su trpjeli obuku na ulicama njihovog grada. "Trpjeli", da, nema druge rijeci.
Sve je pocelo pocetkom augusta, ta£no 5. augusta, kada su jedan pukovniki jedan SS-porucnik dosli da obidu gradske skole4. Pratio ih je gradonacelnik, Louis Fontages. Njega je, tri dana ranije, telefonom obavijestio kapetan Aberg, iz Komandature u Rodezu, i zatrazio od njega da organizira smjestaj za 1.000 do 1.500 vojnika sa oficirskim kadrom od dvadeset do dvadeset pet oficira i podoficira, koji ce imati svoje kasarne u gradu. 1,5. augusta, dva oficira su dosla, kao izvidnica.
Sve su obisli: gradski Muski koledz, Zavod Jean d'Arc, Zavod Saint-Joseph, Visu djevojacku §kolu, Skolu Jean-Pendaries, Musku javnu skolu. Na stanici, dan ranije, iz Millaua je stiglo osam Wermachtovih kamiona sa lezaje-vima i sada jos jedan vagon materijala. Tako je preko nodi, za stanovnike Villefranchea, okupacija postala stvarnost. Mada su sve njemacke trupe, od novembra 1942. presle de-markacionu Uniju, mada su se cesto premjestale duz D 111, ipak su njihovi najblizi garnizoni bili u Rodezu i Albiu. A kroz Villefranche su, dosada, Nijemci samo prolazili5.
Sada dolaze. Ovdje su. I 6. augusta, materijal, koji je sti-gao na stanicu (kreveti, ormari), je istovarila grupa od tri njemacka vojnika i cetrnaest francuskih civila, kojima je naredivao prvi porucnik intendanture, uz koga je bio jedan prevodilac iz Lorraine. Materijal je privremeno smjesten u Palace, u salu starog kina, dok ne bude rasporeden po zgra-dama u kojima ce stanovati vojnici. Prve jedinice su stigle 11. augusta i smjestile se u Koledz. To je pionirski bataljon. Sutradan, 50 Hrvata je vec smjesteno u Koledzu. Hrvati ili Kozaci? U pocetku, niko nije bio siguran: u ovim krajevima se pricalo da strani pukovi, koji su dolazili sa Istoka, ovdje moraju biti u zelenoj uniformi i obucavani u Francuskoj, a Kozake su Francuzi zamisljali kao nekadasnje Barbare i
FRANCUSKO GLEDISTE
jako su ih se bojali. Medutim, ubrzo je bilo jasno: nije rijec o Kozacima, vec o Hrvatima, vecinom muslimanima. Pred-vida se da ce ih uskoro dodi jo§ 500, ne racunajuci kadar SS-ovaca. Na vratima Koledza strazari jedan SS-ovac. 230 ljudi stize vec 14. augusta i rasporeduju se po raznim usta-novama. Uskoro, oruzana straza ispred svake kasarne.
Tog istog dana, gradonacelnik trazi od profesora Andrea Ancourta, koji je savrseno poznavao historiju grada i ko-rektno govorio njemacki, da bude vodic oficirima, koji su upravo dosli. Iako protiv volje, on je prihvatio taj zadatak i iskoristio ga da predstavi grad kao vrlo nepogodan, grad sa losom klimom koja utjece na zdravlje zitelja. Je li se nadao da ce odgovoriti okupatora da ostane na tlu Viliefranchea? AH, izgleda da su Nijemci bili zadovoljni razgledanjem, a kako su ljubitelji barokne umjetnosti, pokazali su veliko zanima-nje za prekrasnu kapelu Penitents-Noirs (iz cije su sakristije, za ovu priliku, bili sklonjeni najvrjedniji predmeti!)6.
Za nekoliko dana, atmosfera u malom gradu Rouerguea se izmijenila. Mada su gradani nastavili da se bave svojim redovnim poslovima, ipak su svakim danom otkrivali nesto novo, sto je okupator uvodio. Uz Aveyron, nedaleko od mli-na Chartreux, ljudi prave barake. Izgleda, za konje (i, zaista, sto i cetiri mala balkanska konja ce stici 14. septembra). U Zavodu Jean d'Arc, za vojnu jedinicu je vec uredena bolni-ca, postavljeni tusevi, sa opremom za ciscenje od usiju. 18. augusta, saznalo se da SS Feldwebel Lehmann, koji je za-duzen za smje§taj ljudi i koji govori pomalo francuski, trazi u gradu podrume koje bi unajmio za uskladistenje krompira i, narocito, postavljanje rashladnih uredaja za cuvanje mesa namijenienoe iedinici, koia ce doci iz Tuluza. Takoder ie
odredio jednu sobu u Modernom notelu, u kojoj ce uskoro biti smjestena vecina oficira. Elegantna Yvonne Escande, koja je drzala hotel, nije imala izbora, posto je njena zgrada bila rekvirirana… Prvi koji je uselio bio je kapetan Heinri-
KRVAVI DAN
ch Kurtz"; gospoda Escande je ispunila njegovu prijavnicu: on je arhitekt iz Minhena. Kasnije ce gradonacelnik saznati da on nije Nijemac, vec "Srbin iz Banata". Za njim ce sti-ci komandant bataljona, potpukovnik Oskar Kirchbaum, porijeklom iz Varazdina u Hrvatskoj, intendantski oficiri Gerhard Kretschmer i Anton Wolf, porucnici Julius Ga-lantha i Alexander Michawetz, i na kraju doktor Willfried Schweiger, koji zivi u Sloveniji"
Ali, atmosferu su najvise izmijenili vojnici. Iako ih je ve-cina bila zatvorena u kasarnama, neki su, ipak, imali pro-pusnice i kretali se po gradu; mogli su se £ak vidjeti i na terasama kafana kako se pobratimljuju sa Senegalcima, koji su dosli malo ranije i koji su lijeceni u bolnici Sainte-Claire. Kojim jezikom govore? Tesko je to znati, najvise jezikom ruku, ali se zajedno smiju i takvo razumijevanje medu mu-slimanima, u torn nemirnom vremenu u kome se tesko snadi, zbunjuje gradane. Osim toga, tu su i SS-podoficiri – koji su nepristojni, to treba red. Prilaze mjestanima, cak ih izazi-vaju sa nekom nadmenosdu koja je zaista ruzna. Nedjeljom, na primjer, kada se dolazi puteffi od Tricota, mogu se vidjeti na parapetima Djevojacke skole, goli do pasa, kako dozivaju proiaznike. Sala, pa dobro, u ovom kraju niko nije protiv
SS oficiri i podoficiri su imali drugacije Qnove od onih u redovnoi armiji. – Kunt2 je bio u stvari Hauptsturmfuhrer. Da bi bolje razumjeli hi-jerarhijski polozaj svake osobe, u ovoj knjizi necemo navoditi SS cinove, vec cinove redovne vojskc koji odgovaraju njihovim.
‘ U to vrijeme, vlasti Rajha su razlikovale dvije kategorije Nijemaca: Reischsdeutscbe (Nijemci rodeni u NjemacJcoj) i Volksdeutsche (Nijemci porijeklom, rodeni ili koji zive van predratnih njemackih granica). Od sest oficira, smjestenih u Modernom hotelu, samo jedan (Kretschmer) je bio njemaqki gradanin po rodenju. Kao ni vecina Francuza, ni gradonacelnik Fontanges nije razumio dobro tu razliku izmedu drzavljanstva i nacionalne pripadnosti, ili je nju zanemario.Tako,je on mislio da je Kuntebio u stvari "Srbin", a da Schweiger, budufi da je "porijeklom iz Laybacha (Karnija), nije "dakle pravi Nijemac".
FRANCUSKO GLEDlSTE
sale, ali oni cesto prelaze granice. A jednom je jedan Hrvat ubio psa nekog gractanina, jer je pas lajao7.
Gradonacelnik, Fontanges, se zalio oficiriraa. On se ne boji Nijemaca, ni Nijemaca ni vojnika i gradani su mu za to zahvalni. Stari student politehnike, rezervni pukovnik, ucesnik bitke na Verdenu. A njemacki govori bez greske. I jos je odlucan. Plavih ociju, bijelih brkova, sa jednim ne-poslusnim pramenom, koji namjerno tako namjesta jedinom rukom (lijevu ruku je izgubio 1938. u jednom saobracajnom udesu, ali ostavlja Nijemce u uvjerenju da je ruku izgubio u Velikom ratu), zna se postaviti da ga postuju, a, kada zatreba, zna i planuti. Cim je vidio da vojnici uznemiruju stanovnike, otisao je da se pozali kapetanu, koji je obecao da 6e ih kazniti. Ali, to ni§ta nije pomoglo. Oni su i dalje nastavili po starom.
Prve zrtve tog nasilja, mectutim, bili su hrvatski vojnici. Tako je, 3. septembra, nekoliko Francuza, koji su sjedili u kafani preko puta stanice, prisustvovalo jednoj sceni koju nece zaboraviti8: jedan mladi vojnik, koji je nosio snop sla-me, kliznuo se i nehotice ispustio teret. Kisa je prestala pa-dati prije nekoliko sati, zemlja je bila blatnjava i pad je bilo te§ko izbjedi. Jedan podoficir ga je odmah pozvao i kaznio. Kakva kazna! Mjestani su gledali kako je vojnik trideset puta padao na zemlju, svom svojom tezmom, a da nije imao pravo docekati se na ruke. I vidjeli su kako se trideset puta digao, lica sve prljavijeg od blata tako da se, na kraju, nije moglo ni razaznati. Na terasi kafane, svi prestaju piti, vlada mucna tisina, bijes kljuca. Prokleti Prus! promrsio je jedan od svjedoka. Poslije jednog sata, dok su gosti jos uvijek bili tu, mladi vojnik se vraca i ulazi u kafanu. Gaston Viguier, koji je prisustvovao sceni, mu prilazi: Jesi li ti Nijemac? Mladic ne govori francuski. Njema£ki? Deutsch? To razumije. Ne, ne deutsch. Hrvatski. Sada Gaston Viguier vise ne razumije. Hrvatska. Jugoslavia. A, da! Dolazi iz Jugoslavije.
KRVAVI DAN
Rukama pokusavaju da se sporazumiju, Gaston Viguier mu pokretom pokazuje da bjezi, da napusti grad, izgleda da se vojnik slaze s njim, zajedno gledaju sat na zidu, vojnik pokazuje ponoc, veceras, Gaston Viguier se slaze, vazi. Kada je vojnik otiSao, Viguierovi prijatelji su podijeljeni. Zar ne riskira previse? Ali, Gaston Viguier je odlucan. Maloprijas-nja scena ga je uzdrmala i ucinit de sve sto moze da bi spasio tog mladog vojnika.
U ponoc, on je dosao pred kafanu, dosao je i vojnik, tacno na vrijeme, u uniformi. Viguier ga vodi svojoj kuci, u ulicu Montlauzeur, gdje ih ceka njegova zena, kojoj je sve rekao. Dok se vojnik oslobada svoje uniforme i skida sve do do-njeg rublja, ona trazi §ta bi mu dala da obude dok bude kod njih. Jer, potrebno je nekoliko dana da se organizira njegov bijeg. Do tada ce imati vremena da nade nesto pristojnije. Cekajuci, moraju pokusati da se nekako sporazumiju. Kako se zoves? Za francusko uho, prezime izgleda neizgovorivo. Vojnik izgovara slovo po slovo, pise. Viguier desifruje kako zna: "Silazosi". Cudno. A ime? Odgovor je nerazumljiv. A da ga zovemo Kazimir? — predlaze Viguierova zena. Vojnik se smije. Dobro. Za njih de on biti "Kazimir".
Oko sedmicu dana, Kazimir ce biti Clan njihove porodi-ce. Medutim, zbog njegovog bijega, Nijemci su nervozni i mada Viguierovi nisu zabrinuti — prijatelji su bili diskretni — incident koji se dogodio sutradan, u nodi izmedu 4. i 5. septembra, je mozda vezan za ovaj uspjeli bijeg i za vede nepovjerenje okupatora prema civilnom stanovnistvu. Jesu li SS-oficiri, kada su vidjeli da je pobjegao jedan od njiho-vih regruta, uveli stroge kazne? Cinjenica je da je agenta osiguravajuceg drustva Botonneta, te nodi, vukla kroz grad i do krvi premlatila jedna njemacka gatrola, kojom je ko-mandirao podoficir, Bavarac, Hantz. Staje bio uzrokza to nasrtanje? Ne zna se. RijeSi, bez sumnje. I uvjerenost da nede biti kaznjen, kako je mislio, na nesrecu ne bez razlo-
FRANOJSKO GLED1&TE
ga, vojnicki kadar jedne okupatorske armije u pokorenoj zemlji9. Uostalom, Fontages ce uzalud protestirati, nista nece pomoci. Pravi krivci opet nede biti kaznjeni i samo ce jedinici, nevinoj u ovom slucaju, biti zabranjen izlaz osam dana. Zbog toga su se, u VUlefrancheu, ljudi poceli osjecati nesigurno. Tim prije sto su svakog dana, na ulici, imali pred ocima prizore za koje su bili sposobni samo ovi grubijani10. Svako jutro, udaranje clzama, praceno urlikom komandi na Goetheovom jeziku, poput skandiranja, budi stanovni-ke. Prvih dana, stanovnici su izlazili na prozore da gledaju kako, po taktu, defiliraju hrvatske jedinice. Boze, kako su mladi! – 17, 18 godina najvise. I pred tim njeznim licima, cije 6e se ocl ubrzo zamutiti od iscrpljenosti, srca gradana drhte, u njima je skriveni revolt dok misle na svoje, koji su mozda zatvorenici u Njemackoj, i od kojih vec mjesecima nemaju novosti. Jeste li vidjeli kako sa njima postupaju? Ah, bas je lijepo to sto oni nazivaju "vojna obuka"! "Hinlegen". Na komandu jednog SS-oficira, dvanaestak vojnika, koji su dosada stupali u redovima, padaju naprijed, sa rukama uz tijelo, licem prema zemlji. Jedan od njih, nehotice, krene rukama naprijed, da se zastiti pri padu. Oficir mu se pri-blizava, prisiljava ga da ustane i da ponovo padne, nosem na zemlju, ali spustenih ruku. Disciplina! Sada, pod po-drugljivim pogledom SS-ovca, koji uziva u svom autoritetu, oni puzu po blatu, najbrze sto mogu. "Aufstehen!" U jednoj sekundi, oni se dizu, pocinju trcati, dva metra, jedva tri, do nove komande, "Hinlegen!", pa padanje, poslije koga se, nakon nekog vremena, vise ne osjeda bol. Nakon nekoliko sati ovakve obuke, znaju li oni i da postoje? Slomiti lifinost, slomiti volju, njihovu inicijativu, njihov smisao za odgo-vornost: ova nemilosrdna i ponizavajuca dresura, ima samo to za cilj. I kada su isuvise premoreni da bi nastavili, onda ih tjeraju da pjevaju. Njemacke rodoljubive pjesme. "Ein! Zwei!" Iz iscrpljenih grla i zadihanih pluda, pocinje jedna
KRVAVIDAN
bojazljiva melodija. "Glasnije! Donnerwetter!" psuje oficir. I pjesma je glasnija. Ona mora biti vesela, poletna. A ona je strasno tuzna. Tuga koja se prenosi na sve stanovnike. "Vi-djeli ste, kazu, cak ih tjeraju i da pjevaju!" Bijes stanovnika je na vrhuncu, kao da je ovo prisiljavanje, poslije takve vjez-be, predstavljalo za njih krajnju ironiju, mentalnu surovost,
cinizam".
Dok je u jedinicama rasla napetost, Viguierovi su na-stavili normalno zivjeti, a Kazimir je, svaku vecer, slusao jugoslavensku emisiju na radio Londonu. Je li to bio 10. ili 11. septembar? Gaston Viguier se sjeca da je tog dana, slu-sajud radio, Kazimir skocio od radosti i poceo grliti cijelu porodicu. "Spasen sam!" uzviknuo je na francuskom. Je li to bila vijest o kapitulaciji Italije? Ili objava amnestije za sve Jugoslavene koji su dezertirali iz neprijateljskih vojnih formacija u koje su bill silom regrutirani? Ma sta da je, po-trebno je brzo raditi. Kazimir je od glave do pete obucen za putovanje i Viguier, koji je pripremio plan, mu pokazuje kako ce napustiti grad. Kada je pala noc, mladi vojnik, koji sada tako lici na seljaka iz Rouerguea da nikome ne bi bio sumnjiv, se oprasta od svojih spasilaca. Viguierovi gledaju kako se on udaljava, sretni sto su mu pomogli, strahujuci za njegovu buducnost. Hoce li ga uhvatiti? Hoce li se dokopati
makije?
Kada se tako vise stotina mladih vojnika nade u garnizo-nu u jednom malom gradu i kada, jos uz to, ti mladi regruti trpe takvo nemilosrdno postupanje svojih pretpostavljenih
U Villefranche Hbfri od 23. septembra 1944, Arnold Clerx, jedan Holandanin, izbjeglica u Villcfrancheu, podsjcca, vrlo gnjevan, na mnoge detalje te "obukc". U stvari, te mctodc, sa razlogom, Sokantne za francuski mentalitet, bile su dio drila, uobtcajenog u njcmackoj vojsci. Fontanges i Ba~ udin podvlacc da su stanovnici bili poscbno ganuti zbog toga Sto su hrvatski rojnici bili prisiljcni da pjevaju.
FRANCUSKO GLEDlSTE
da to revoltira stanovnistvo, onda se, na kraju, javlja sim-patija prema vojnicima i uspostavljaju se, bar povremeno, kontakti. Nisu stanovnici krenuli prema njima. Obazrivi, oni su se cuvali. Konacno, svi nose uniformu okupatora i £ovjek ne zna s kim ima posla, bio bi veliki rizik napraviti prvi korak. Ali, kada neki od njih pokusa stupiti u kontakt sa stanovnicima, ponekad obazrivost uzmice pred simpati-jom i zeljom da se pomogne tim strancima, tako mladim, koji podnose nemilosrdni pritisak njemaclce cizme. Tako, pocetkom septembra, na zeljeznickoj stanici, zena i kcerka postara Luciena Couffignala srecu mladog aspiranta, koji nadgleda rad jedne grupe vojnika11. Bilo je dovoljno da iz-mijene poglede u kojima je bilo simpatije, u to vrijeme na-silja, da bi se vojnik ohrabrio. Mladic se predstavlja, govori dobro francuski, upoznaju se. Ja nisam Nijemac, ja dolazim iz Hrvatske. Malo razgovaraju. Ne dugo. Tek toliko da se zna, ako nesto treba uciniti, pomoci…
Pomoc? Georges Hujoulet, zemljoradnikiz okoline Ville-franchea, iz LAlbenquea, upravo je pruzio pomoc dan uoci pobune12.16. septembra, u 4 sata ujutro, probudila su ga tri muskarca u uniformama SS-a. Bio je nepovjerljiv, i ostavio ih je na pragu svoje kuce, ali vrlo brzo je shvatio: ovi mladi ljudi zele pobjeci. Nemaju oruzja i traze civilna odijela. Je li to riskantno? Hujoulet o tome ne brine. A Nijemci mu bas nisu prirasli za srce i ako dodu da mu dosaduju, pa dobro, odgovorit 6e im da se nasao sam pred trojicom muskaraca i da je sve radio pod prijetnjom. U brzini trazi po ormaru. Odijela im ne moze dati jer ih nema, vremena su teska, a i da ima bila bi im mala, jer su oni krupni momci. Moze im naci samo tri kape i nesto hrane. Ljudi, pomalo razocarani, slijezu ramenima, zahvaljuju i pitaju gdje je put za Tuluz. Tuluz? Zasto? Tamo ih ceka avion, kazu. Avion? Hujoulet ih zacudeno gleda, a onda im pokazuje put. Nekoliko mi-nuta kasnije, sva trojica dolaze kod Urbaina Bessierea, ze-
KRVAVI DAN
oka u istom selu. Civilna odijela? On ih odmjerava. gao bih obuci dvojicu, ali trojicu, zao mi je. Dvojica aca se presvlace, ostavljajuci uniforme da se o njima : Bessiere, a onda, zahvaliv§i se, krecu na put. Gdje
*
awinom septembra, atmosfera u Villefrancheu je na-c njemacki oficiri su posebno nervozni – opcinski aril Hue je imao priliku da se u to uyjeri, tokom jednog anka sa kapetanom Kuntzom, koji je, obicno smiren, bio rdo iazdrazljiv – i, kako su sumnjali da se u iandarmeriji sakriva oruzje, natedili su da se opkole zgrade i da pocnu —etrazivanja.. .Natavno, tus& ulsu ptonasli, ali je nepopu-larnost okupatijskih jedinica medu stanovnicima porasa. Uvecer, 15. septembra, u Modernom hotelu, izbila je svada za oficirskim stolom. Francuzi su, iako nisu znali koji je ra-zlog svade, ipak shvatili da je ozbiljno neslaganje podijehlo Nijemce i Hrvate, Tako da nije bilo iznenadenja kada su, 17. septembra, saznali za pobunu jedinice. Srcem su bili na strani jedinice, i ako nisu bili spremni da se direktno suprotstave Nijemcima — sto bi, uostalom, bilo smijelno i bilo unaprijed osudeno na neuspjeb — oni su bili, najcesce, spremni da potajrvo pomazubuntovnike, sakrivajuci ih i po-mazuci im da bjeie. Zasto ne bjeie? Skoro je % satv ujutro, a oni su jos u gradu u malim grupama, na ieljeznickoj sta-nici, na mostu…Sta cekaju? Najednom se pojavljuje grupa vojnika i daje se u potjeru za njima. Cuju se puenji, grupa pruza otpor, osipa se, ostavljajuci iza sebe tek ranjene, tek
ubijene".
U isto vrijeme, u restoranu Modernog hotela, upravmk
Maurice Deldaux je ugledao Schweigera kako dolazi sav
FRANCUSKO GLEDlSTE
zadihan. Podite sa mnom, rekao je upravniku, morate mi pomodi da nadem neki bicikl. Primoran, Delclaux prati Schweigera i, poslije nekoliko minuta, oni upadaju u radi-onicu Gastona Boyera. Vrlo nervozan, Schweiger trazi od mehanicara da mu posudi jedan bicikl: mora hitno otici u Djevojacku skolu upozoriti vojnike vjerne Njema£koj i sa-vladati tu pobunu. Delclaux, stoji jedan korak iza njega i govori Boyeru, poznatom komunistickom borcu, na dijalek-tu da mu ne da bicikl. Bicikl? Momentalno nemamo bicikl, zar ne? — odgovara Boyer okrecuci se prema svojoj zeni. Ona potvrduje. Zao joj je, nemaju srece. Van sebe, Schweiger izlazi brzo i ide prema Djevojafikoj skoli. Delclaux se zadr-zava nekoliko sekundi, prije nego sto je krenuo za Schwe-igerom, tek toliko da sapne gospodi Boyer, pokazujuci na Schweigera: Pazite, on je izdajnik. Ciji izdajnik? Tesko ga je razumjeti, tim prije, jer je Delclauxa, usred rijecl, prekinula zestoka pucnjava, na mostu i oko njega1S.
U susjednoj ulici, udarci cizama, trka. Iza ugla se pojav-ljuje preplaseni vojnik i pokusava uci u jednu kucu, cija su vrata zatvorena. Oni unutra se boje: zar svi ovi vojnici ne pripadaju istoj armiji? Okupator sreduje medusobne racune, bolje je ne mijesati se, moglo bi se to skupo platiti. Ali, ne misle svi tako. Susjedna vrata se lagano otvaraju. U momen-tu kada ih vojnik zatvara za sobom, njegovi gonioci stizu, prolaze, ne zaustavljajuci se pred kucom, ocima traze bje-gunca. Svi kapci su zatvoreni. Covjek bi pomislio da ovdje jos svi spavaju i da niko nije nista cuo.
Drugi imaju manje srece. Nedaleko od mosta, jedan Hr-vat je oboren, njegovo tijelo, zabacene glave, jos lezi na tro-toaru, uz kantu za smece. Drugog, kojije ranjen, odvukao je jedan SS-oficir. Treci, koii je, takoder, pog-octen, ie izubjmn
icundakomI6.
Dok se pucnjava nastavlja, Louis Fontanges dolazi u op-cinu17.1 njega je, kao i ostale gradane, probudila pucnjava,
KRVAVI DAN
na brzinu se obukao, i dok ide srece vise grupa, od tri do cetiri SS-ovaca, koji nose pusku ili puskomitraljez i pucaju. Oni nisu nimalo impresionirali veterana iz 14-18, on se oz-biljno brine za sigurnost svojih gradana.
Was ist Aw? pita glasom, koji grmi, jednog od podofici-ra koga srede pred opcinom. Sta se to dogada? Nijemac, razdrazen, urlice da su ih napali "komunisti” i da ih zato ganjaju.
Komunisti? Fontanges se uzdrzava od komentara, po-mislivsi da, obzirom da je podoficir SS-a, ovaj covjek nije dovoljno hiadnokrvan. U ovom momentu su samo vazni gradani Villefranchea. Kada ugleda doktora Schweigera, koji je prolazio sa puskomitraljezom u ruci, gradonacelnik rokusa da ga zaustavi kako bi saznao nesto vise. Vice mu na njemackom da treba paziti na gradane: ovdje bi moglo bin zrtava i medu civiUma. Svi ti zalutali meci… A to gradonacelnik nece dopustiti. Schweiger nestaje na nekoliko tienutaka, a onda se pojavljuje u pratnji Lehmanna, zvanog "desna ruka" i kaze Fontangesu da objavljuje opsadno starve. Opsadno stanje? – pita gradonacelnik. Ali, vi ste dok-tor, nemate pravo donijeti takvu odluku! Gdje su njemacki oficiri? Schweiger ne odgovara i odlazi trdecl prema posti. Da telefonira u Rodez, da trazi pomoc? Kako je Lehmann, koga zovu i "njemadkom Katicom za sve", ostao u opcini, Fontanges pokusava od njega izvuci neku podrobniju infor-saciju. Nakon mnogo oklijevanja, Lehmann mu kaze da su se Hrvati pobunili, da su ubili pet oficira, smjestenih u
lodernom hotelu. A Schweiger? – pita Fontanges. Lehma-
i izgleda zbunjeno i poyjerava mu da je Schweiger uspio wbieci iskocivsi kroz jedan prozor: on je jedini oficir koji jeprezivio.
U torn momentu, Schweiger je viden kod crkve Notre-hme kako ma§e oruzjem prema jednoj grupi pobunjenika
iko im prijeti. Zeli Hi ih uvjeriti u nesto? Malen, zdepast,
FRANCUSKO GLEDlSTE
urlice na njemackom, ill mo2da na hrvatskom — njegove rijeci se ne mogu razumjeti, jer se tako dere. Zbunjeni voj-nici oklijevaju, gledaju jedni druge. Neki se predaju, mo^da potaknuti njegovim govoroni ill u strahu da je doslo do pro-mjene. Drugi, izbezumljeni, jos uvijek pokulavaju pobjeli, ali pogodeni mecima padaju. Jedan od njih, mo£da dvojica, sklanjaju se u crkvu. A kada jedan SS-oficir pokusava uci u crkvu, svecenik staje pred njega, zabranjuje mu ulazak i zaklinje se, lazuli iz milosrda, da nikoga nije vidio18.
Uskoro, u gradu je sve viSe leseva: dva uz dva stabla ke-stena, pred Koledzom; na raskrscu Americke kafane, jos jedan; pred Modernim hotelom opetjedan; i pred bazarom Lot; i u ulici Koled^a. U aveniji Etienne-Soulie, gospodin i gospoda Dedrea su vidjeli jednog SS-ovca kako je usao u vrt i ubio Hrvata, pod jednom smokvom, azatim odnio, vukucl ga za noge ".
Dok se borba nastavija, oko 8h i 30 minuta, gospodica Plo, koja zivi u kvartu kraj katedrale, i koja se sprema da ide na posao, cuje, na stepenicama, necije korake. Je li to stanarka sa drugog kata, zna li ona sta se dogada u gradu? Izlazi na stubiste, zove jetniko ne odgovara. Kuca na vrata, na drugom katu, tisina. Zuri da potrazi gospodina Vidala, cija se krojacka radnja nalazi u prizemlju, i objasnjava mu sta se dogodilo. Mozda neko zefi da se skloni u kudu? Ra-doznao, gospodin Vidal napusta, za trenutak, svoju radnju i prati gospodicu Plo. Zajedno obilaze katove. Prije nego &to su stigli do tavana, u jednom prostoru izmedu dva podesta, ugledaju dugu siluetu covjeka koji iuci i koji ih, prepla§en, gleda mracnim pogledom. Odmah se gospodin Vidal poka-zao kao onaj u koga covjek moze imati povjerenja: ne, nije on takav da bi prijavio bilo koga SS-ovcima. Sporazumi-jevaju se gestovima. Gospodin Vidal odvodi mladica malo dalje, do jedne sigurnije ni§e, daje mu znak da ceka i silazi dole. Vrada se, poslije nekoliko minuta, ruku punih hrane.
Mladic zahvaljuje pogledom i odmah se prihvata jela. Ot-kada nije jeo? Po gradu se prica da ih lose hrane. AH sada ovako jede sigurno i zato sto je uzbuden20.
Koliko se vojnika sakrilo kod gradana? Nikada se nefie saznati. Jedno vrijeme, grad su draali pobunjenici. Mada je Klo opreza, iza spuStenih kapaka, osluskivanje, ipak nada. O, nije to sloboda, ne – zbunjeni, ljudi su znali da rat jos
OVDJE NIJE MOGA NISHTA DA PROCHITA
FRANCUSKO GLEDISTE
sa kojih se pruzao otpor. Pripremaju se kaznene mjere. Po-bunjenici, koji su uzeli oruzje u ruke, su odvedeni u Koledz; u gradu, njihov zivot nije mnogo vrijedio. Gradani se sada zatvaraju, bojeci se kazni. Uostalom, civilima je zabranjeno kretanje, sada se ne moze ni izaci iz grada, ni uci u grad22, a oni koji su uz prozor mogu vidjeti kamionete koji, iza sebe. ostavljaju krvavi trag i koji, na brzinu, odvlace tijela zrtava.
Oko 2 sata poslije podne, Marie Regourd vidi kako je-dan kamion pun njemackih vojnika prelazi most na Alzouu; medu njima je jedan vezani Hrvat, poderanog odijela, koga su, ocigledno, tukii. Vrlo tuzna, otisla je do jedne rodice, Marie-Louise Roques, koja zivi nedaleko, u jednom mlinu i dok joj, ogorcena, prica o onome sto je vidjela, upada jedan mladi Hrvat, obuden u uniformu njemaSkog podoficira, i od njih trazi civilnu odjecu. Dirnute, zele mu pomoci. Na nesrecu, Marie-Louise Roques nema odijelo koje bi odgo-varalo vojniku, pa Marie Regourd odluci da se vrati svojoj kuii, putem Baume, i da mu donese civilno odijelo. Odmah krede nazad, prelazi preko mosta, koji cuva straza, u kuci uzima odijelo, vrada se i prolazi pored straze, noseci u korpi odjecu, koja bi je mogla odati. I dok jos gradom odjekuju sporadicni pucnji, ona dolazi do svoje rodice i mladog vojnika, koji brzo zamjenjuje svoju uniformu – koju ce Marie zakopati u svom vrtu — spasonosnom odjedom, prije nego sto se uputio prema stanici Villeneuve23.
Poslije tog krvavog jutra, za stanovnike Villefranchea su bile najmucnije premetacine koje su pocele i koje £e trajati tri dana. U malim grupama, SS-ovci opkoljavaju sumnjive kuce, guraju stanare, traze da im se otvore svaka vrata, od podruma do tavana, ormari, plakari, daju se u potjeru po vr-tovima, vinogradima, poljima. Sakriveni iza zavjesa, mnogi gledaju, dok im srce lupa, jednu od ovih malih naoruzanih grupa kako prolazi ispred njihove kuce, zaustavlja se, a onda provaljuje kod susjeda. Sa svog prozora, jedna gradanka je
KRVAVI DAN
vidjela neku Francuskinju koja je vodila njemacku patrolu i prstom pokazivala sumnjive kuce24.
Gaston Boyer je upravo podnio jednu takvu inspekciju. Dogodilo se da su u 8 sati ujutro, upravo nakon munjevite posjete Schweigera i Delcauxa, dva bjegunca dosla da se sa-kriju u njegovu radionicu25, da su se uvukla kroz dvoriste i kliznula uza zid, iza jedne gomile praznih sanduka. Boyer, koji je cuo buku, otisao je da pogleda sta se desava i ugledao je dva covjeka koja su cu£ala i osluskivala. Ko ste vi? Ruka-ma i ponekom francuskom rijeci, rekli su mu da nisu Ni-jemci, vec Hrvati i da zele pobjeci. Pobjedi? Dobro, ali sada nije vrijeme za to: Nijemci prekopavaju kuce i evo, upravo se sada jedan uputio ovamo i Boyer na brzinu rasporeduje sanduke da bi bolje sakrio dvojicu ljudi. Sta zelite? Nijemca prati francuski zandar, Joseph Darly. Dok Nijemac gleda okolo, Darly pregleda prostorije, prolazi pored sanduka, vidi dva covjeka i ostaje hladan kao led. Nema nikoga! kaze Nijemcu napustajuci radionicu2*. Bilo je gusto. Posto su po-sjetioci otisli, Boyer se vraca svojim bjeguncima. Jedan od njih je vrlo uznemiren i kaze da zeli odmah napustiti grad. Sada? To bas" ne bi bilo pametno.. .Ali, mladic je uporan i Boyer, koji pozna dobro svoj grad, kaze mu gdje je zgodno preci rijeku.
Medutim, u Villefrancheu, ni jedan put nije vise sigu-ran. Mladi Hrvat trci koliko ga noge nose, Boyer ga prati pogledom, ali bjegunac jos nije ni stigao do mosta, a jedna patrola ga iznenadi i na mjestu ubija. Boyer gleda kako on pada, steze zube, brzo se vra£a do njegovog prijatelja i oba-yjestava ga o tome. Mladic odlucuje da ostane do shjede-ce prilike, sakriven u jednom sanduku, pod zaititom svog
dobrocinitelja.
*
* *
FRANCUSKO GLEDISTE
Okupator je odlucio temeljito procesljati grad, jer se jos nikada nije dogodilo da se u nekoj SS-diviziji dogodi pobu-na. Nijemci su uvjereni da stanovnici pomazu pobunjenike. Ne zadovoljavaju se samo pretrazivanjem kuca: ponekad odvode i gradane, pocinju hapsiti. Cak je i policijski agent Bouyssel, uprkos uniformi i tome sto je imao 80 godina, bio uhapsen. Svi su odvedeni u Koledz. Grad je uznemiren.
Saznavsi za to, Fontanges ne oklijcva ni jednu sekundu, odlucan da oslobodi svoju pastvu, odlazi u Koledz. Pred-stavlja se podoficiru, poruka je prenesena: "Bourgmestre" je ovdje 1 trazi da vidi "Komandeta". Komandant divizije je doista dosao iz "Mendea, kazu mu, all rnomantal.no je u Djevojackoj skoli, u gornjem gradu. Ako zelite, mozemo vas odvesti kolima. Fontanges prihvata, sjeda u auto pored jednog oficira.
Dok se voze, gradona£elnik razmislja o tome sta de reci njemackim vojnim vlastima. Najvaznije je uvjeriti ih da grad nema nista sa ovim dogadajem i postidi oslobadanje svojih ljudi. Rafiuna da ce njegov oficirski cin i njegov status vete-rana impresionirati sagovornika. Kada su prolazili gornjim putem, vidio je jedan odred razoruzanih Hrvata, opkoljen razjarenim podoficirima. Kako li 6e se ovo zavrsiti?
Usavsi kroz kapiju Skole, Fontanges je ugledao u dvo-ri§tu, po hodnicima, gomilu naoruzanih vojnika i oficira. Krenuo je sa oficirom, koji ga je otpratio do jedne sale u kojoj je bio SS-general. Posto se predstavio, on iznosi svoj zahtjev: stanovnici su nevini, treba ih pustiti na slobodu. Pristojan, cak prijazan, general ispituje gradonacelnika, sa poltovanjem podsjeca na Verden i Veliki rat i onda ga, pri-hvadajuci njegov zahtjev, moli da mu bude na raspolaganju. Bilo je 19 casova, kada je gradona£elnik dosao kuci. Bez velike nade, jer on, bolje od gradana, poznaje neprijatelja i sluti da se nece na ovome zavrsiti. Konacno, u ovom momenta je najvaznije da je uspio. Spasena je Sast. Obedano
FRANCUSKO GLEDISTE
mu je da ce gradani biti brzo oslobodeni i u gradu ga ljudi
Qizu u zvijezde: to je heroj, pravi Francuz. Ne samo da je imao hrabrosti da se suprotstavi Nijemcima, vec je uspio i da ih zaplasi!
Ljudi su bili vrlo potreseni kada su, krajem dana, vidjeli kako ulicama grada prolaze odrpani hrvatski vqjnici, bosih nogu i glave pokrivene vrecom – kao nekada crni pokajnici, cija jedna kapela, u gradu, podsjeda na njihovu mucenicku smrt. Tu sliku gradani nece nikada zaboraviti. Mora da su u strasnom stanju kada izbjegavaju pokazati stanovnicima njihova lica!
Oni koji stanuju u blizini Koledza i koji su ih vidjeli kako izlaze, krajem dana, nisu bili iznenadeni: cijelo poslije podne iz zgrade su se culi krici, urlici od bola, koji covjeka pocinju progoniti. I sada se nesretna ceta, okruzena SS-ovcima, koji su dosli iz Rodeza, s tnukom penje putem Tricota27. Dok zatvorenici prolaze, vjernici se krste, drugi obaraju glavu, sa tugom u srcu. Povorka se lagano krede do departmanskog puta, koji ide od Villefranchea prema Rodezu, i koji se na torn mjestu zove Gornji put Farroua, cijom se ivicom, nekih stotinjak metara od groblja, pruzaju livade Sainte-Margue-rite. Ovdje se igraju dvoje bezbrizne djece od nekih desetak godina, Jean Serieys i Fernand Alibert. Cuvsi da dolaze vojnici, djecaci se sakrivaju iza jednog plota a onda, puzuci, polako se priblizavaju na pedesetak metara od grupe. Pre-plaseni, sute, gledaju. Za nekoliko minuta, tri zatvorenika su skinuta i zavezana, sasvim gola, za tri sljive. Nijemci ih udaraju korbacima, zrtve urlicu, uvijaju se, a djeca, zgranuta i opcinjena, ne uspijevaju da se otrgnu od uzasa tog prizora. Zatim su osudenici dovedeni na rub jame, koju su iskopali diugi vojiuti, i strijeljam. All, jedan je 30s uspravan. "Nijemac ^a ^in^ on ^ada u amu. ]e n mitav? Ocito, Vxvnici 0 tome ne brinu i nastavljaju svoj posao: dok su vezivali druge za-tvorenike za one iste sljive, djecaci, u jednom skoku, nalaze
KRVAVI DAN
snagu da pobjegnu. Ali, oni nikada nece zaboraviti ono sto su vidjeli tog dana28.1 dok rafali puskomitraljeza odjekuju po gradu, objavljujuci stanovnicima smrt pobunjenih Hrva-ta, dva djecaka tree prema kuci, koliko ih noge nose. Kakav ce rnucan osjecaj izazvati, poslije ovih smaknuca, pjesme jedinice koja se vraca u svoj logor29!
Te veceri u Villefrancheu, i prije mraka svi idu kuci, a oni koji su zakasnili zure, nestrpljivi da se nadu sa porodicom, i da stignu do 19 sati. Na nesrecu, sa ubijanjem nije goto-vo. U uliri Bannes, jedan pobunjenik, koji je izasao iz ulice Valady, jo§ tr£i, ali nakon nekoliko sekundi i njega su ubili njegovi progonitelji30. Na drugom mjestu, jedan bjegunac, koji je prerano izasao iz svog sklonisra, pokusava se spasiti u labirintu ulica starog grada, ali za njim trci jedan SS-ovac koji, pred apotekom, koja se upravo zatvarala, nisani i jed-nim metkom hladno ga obara, kao obicnu divljac31.
Koliko je njih, na kraju ovog krvavog dana, naslo smrt u ovoj stranoj zemlji? Tu i tamo, gradani jos cuju, po gradu, tibrzane korake, a iza njih dva ili tri puscana hica. Jos nije bilo gotovo sa kaznjavanjem, a ljudi se pitaju: sta su htjeli ti mladidi? Zasto su se oni, koji su stotinama kilometara dale-fco od svojih kuca, upustili u tu avanturu, kada su unaprijed znali da nece uspjeti? I zasto su ostali cijelo jutro u gradu, kada su oni u njemu bili gospodari i kada su ga mogli napu-stiti? Sta su cekali? Koga su cekali?
Glava 2 Represija
Ako je i poneki gradanin Villefranchea te noci spavao dubokim snom, povrativsl se od uzbudenja, vecina je bdjela, pftajuci se sta ce dalje biti ill razmjenjujuci utiske, oslusku-juci svaki sum, koji bi odao, tu ill tamo, bjegunca koji je cucao u tami neke mansarde ili u nekom drugom skrivenom kutku. A mnogi od njih su ustajali te nodi da odnesu malo hrane nijemom i preplasenom mladicu, ili su prekopavali svoje ormare trazeci kakvo civilno odijelo, kako bi pomogli bjeguncu da neprimijecen napusti grad.
AU, najduza noc, bez ikakve sumnje, je bila noc koja je cekala Louisa Fontangesa1. Kada se, oko 19 sati, vratio kuci, prvi gradanin Villefranchea, koji nikako nije potcijenio neprijatelja, je znao da nete profii jeftino, tako da nije bio mnogo iznenaden kada je, oko 21 sat, cuo udarce njemackih cizama i zveket oruzja. Poslije nekoliko sekundi, odjeknulo je zvono i jedan kapetan je rekao: Kuca je opkoljena, na ulici je cetrdesetak ljudi, vi ste uhapseni, krenite za mnom. Kako je poznavao vojne obicaje, Fontanges je znao da nece dobiti odgovor, pa nije ni postavljao uzaludna pitanja, a iako je, mozda, njegovo srce jace udaralo, on to nije pokazao. Naj-vainije je da postupa razborito i, posebno, da sacuva manire, to jeste, najprije, svoje dostojanstvo. Posto su ga iznenadili u papucama i kucnoj odjeci, zatrazio je nekoliko minuta da se
FRANCUSKO GLEDISTE
obuce, kako bi pristojno izgledao.
Kapetan se smilovao i naredio naoruzanim ljudima da ga otprate do njegove sobe. Fontanges zna da postivanje intimnosti nije jaca strana vojske, ali, veceras, mu je bilo zao sto je to tako. Zbog svoje invalidnosti, morao je pozvati kderku da mu zaveze cipele a on je, poslije tog teskog dana, zelio nju postedjeti te dodatne muke. Uz njegove noge, pod ravnoduinim pogledom SS-ovca sa oruzjem, preplasena djevojcica je jedva zadrzavala suze. Njezno ju je pomilovao: neka ne brine, sve ce biti u redu.
Zatim je odred pjesice, sa kapetanom i Fontangesom na celu, stigao na opcinski trg. Dok su prolazili, iza zavjesa su se ocrtavale sjene, kapci na prozorima su bili diskretno odskrinuti, brzo se po gradu pro§irila prica o hapsenju gra-donacelnika. Ponovo svi strepe. Pa, zar nisu, krajem dana, vidjeli kamione pune leseva kako napustaju Villefranche2? Ko ce sprijeciti okupatora da vrsi represiju nad stanovnis-tvom? Utoliko prije jer ima spijuna, ali i kukavica. Moze li se jo§ uvijek vjerovati susjedima?
Na trgu Gradske vijecnice, gradonacelnika Villefranchea je docekao neobican prizor. Poredani ispred susjedne zandar-merije, na pljusku, u odijelima, u kojima su se zatekli u kudi, svi zandari skakucu da bi se ugrijali. Pred opcmom njihovo oruzje, pu§ke, Sarzeri, pistolji, sve na zemlji, nabacano u je-dan sanduk, Imamo naredenje da vas zatvorimo u jednu salu, kaze Fontangesu oficir koji ga prati. Gradonacelriik predla-ze sveCanu salu, ali oficir je oprezan: Hodete li biti mirni? Fontanges daje svoju rijec, oficir se drsko smjeska: poslije Darlana i Girauda, zna se koliko vrijedi rijec jednog fran-cuskog oficira. Dirnut u zivac, gradonacelnik uzvraca: nede dozvoliti da neko sumnja u njegovu rijec. Opomenut, oficir ne insistira. Opcina se otvara i Fontanges, praden zandarima, ulazi u svecanu dvoranu, dok se naoruzana jedinica smje-sta po susjednim kancelarijama, a straze uz vrata i prozore.
REPRESIJA
Velikodusni, Nijemci dozvoljavaju zenama zandara da done-su zatvorenicima nesto za jelo. Znak da ce noc biti duga.
Bilo je 22 sata kada se jedan kapetan, ulazedi u sveca-nu salu, naklonio Fontangesu i rekao mu da je Slobodan. Slobodan? A ostali? Kasnije, vi idite kuci. Gradonacelnik ustaje i uzdignute glave izlazi iz sale, upucujuci zandarima diskretan znak ohrabrenja.
Medutim, ni sada se ne zavarava, i kada se vratio kuci, buduci da mu je poznat sistem hladno—toplo, on ne ide spa-vati. I doista, u 23 sata, ponovo odjekne zvono na njego-vim vratima. Dosao je jedan SS-kapetan da mu se, u ime "Komandera", izvini zbog hapsenja. Uspravan, pristojan, Fontanges prima izvinjenja proklinjuci, u sebi, svog sago-vornika. Hoce li ga sada ostaviti na miru?
Ne vjerujuci u to, gradonacelnik salje svoju porodicu na spavanje, a on lijeze potpuno odjeven. Tek sto je zaspao, zvono ponovo odjeknu. Sada je 1 sat, poslije ponoci. Ovaj put, pred njegova vrata, staje otvoreni blindirani auto. Gestapo? Stvari postaju ozbiljne. Kazu mu da treba ici, sa svo-jim sekretarom, Augusteom Bonnetom, u Djevojacku skolu, gdje ga zeli vidjeti SS-general. Bez rijeci, Fontanges ulazi u auto, kaze vozacu Bonnetovu adresu, Avenija Maladrerie, preko puta sirotista. Jadni Bonnet! Tvrdo je spavao kada ga je probudila lupa na vratima. On se na brzinu oblaci, sjeda u auto, uz Fontangesa, izmjenjuje s njim brzi pogled, zabrinut, saucesnicki. Kola krecu u tisini, prolaze kroz usnuli Ville-franche prema Skoli.
Niko od gradana ne parnti da je ikada, u to doba, sko-la bua tako osvijetljena. Svjetlo je u svim prostorijama, na svim prozorima, u svim hodnitima,) hodniti puni vojnika,
NIJE MOGA DA PROCHITAA
FRANCUSKO GLEDlSTE
priznanja, mucitelji postavili cak i elektricnu stolicu u jednoj od sala3? Fontanges i Bonnet, misleci na ono sto ih ceka, prate svog vodica, prolaze jos pored dvoja zatvorena vrata i ulaze u jednu salu gdje ih cekaju SS-general, major Reisener i kapetan Hanke.
Docek je hladan, razgovor direktan. Preskacudi pred-stavljanje, njemacki general prelazi odmah na stvar: on ka.it ovoj dvojici izabranika da je pet njemackih oficira kukavicki ubijeno, medu kojima je i potpukovnik koji je komandirao bataljonom i kapetan Kuntz. Zelite li vidjeti tijela zrtava? Fontanges nema izbora, mora prihvatiti tu jezivu ponudu. Bonnet je problijedio. Vrata susjedne sobe se otvaraju i dva Francuza ugledaju pod natopljen lokvama krvi, poljske krevete na kojima su le§evi oficira. Jedan podoficir otkri-va redom lica mrtvaca. Fontanges, priseban, gleda otecena lica, uzdise, izgovara nekoliko pristojnih rije£i iznenadenja, zaljenja.
Kada su se vratili, general praska: stanovnici Villefran-chea su saucesnici, za to moraju platiti. Uostalom, vlasnici Modernog hotela su ohrabrivali hrvatske vojnike da se oslo-bode Nijemaca, za to postoje dokazi. Vec sutradan ce biti poduzete kaznene mjere. Fontanges protestira: stanovnici s ovim nemaju nista, on za to jamci4. Njemacki oficiri se tiho savjetuju; Fontanges ne cuje sta oni govore, Bonnet povija leda, cekajuci presudu.
Poslije nekoliko minuta vijedanja, kapetan Hanke uzima rijec: Mi cemo napisati jedan proglas za gradanstvo; vi cete ga prevesti na francuski, odstampati u vise primjeraka na oba jezika i sutra ujutro dete ih oblijepiti po gradu. Fontanges prihvata — nema izbora — primjecujucl da nema osoblja za Mjepljenje plakata. Dok se general, Reisener i Hanke do-govaraju oko teksta, gradonacelnik diskretno vadi dzepni sat: uskoro ce tri sata. Ako plakati moraju biti gotovi sutra, potrebno je brzo raditi.
REPRESIJA
Kada je tekst bio gotov, jedan oficir ga pruza Fontangesu, koji ga £ita a svi okupljeni oficiri ga gledaju. Pos"to ga je procitao, gradonacelnik pristaje, uzdrzava se od bilo kakvog komentara. Sada, u §tampariju! Blindirani auto opet krede, odvodeci Fontangesa i Bonneta u stampariju Salingardes. Oni bude poslovodu, L6ona Orcibala i obavjestavaju ga o zadatku koji ga ceka. Dok njegova dva radnika, koja je u meduvremenu pozvao, budu pripremala maSine, auto ce odvesti Bonneta kucl, a Fontanges ce pripremiti prijevod proglasa na francuski. Uskoro je prijevod gotov i Fontanges ga Sita posljednji put: (sljedeca stranica)
Dobro je, moze. Pruzajuci oba teksta Orcibalu, njemacki i francuski, Fontanges mu napominje da plakat mora biti dvojezicni — tako okupator zeli — da treba odnijeti njegov primjerak kapetanu Hankeu prije 8 sati ujutro, da ga on odobri i tek onda po£eti stampanje. Plakati ce biti predati u Skoli Nijemcima, koji 6e ih sami polijepiti.
Bilo je 5 sati ujutro, 18. septembra 1943, kada se Louis Fontanges konacno vratio kuci.
» »
Kao i obicno i te subote, 18. septembra, vt6 u prvim jatarnjim satima gradani idu kupiti novine…razocarenje: r.edjeljnik Villefranchea, Narrateur je samo javio da su *okupacijske jedinice oduzele zgradu [opcinskog Muskog koledza] i skola do dalje naredbe ne moze raditi ". Ni druge dnevne i periodicne novine nisu ni jednom rijecju spomenu-Icprethodna zbivanja cijih su se posljedica gradani s pravom bojali, jer, oko 11 sati tog jutra, dvojezicni plakati su izlije-pljeni po cijelom gradu. Jesu li se izdavaci bojali spomenuti pobunu kod okupatora? Ubrzo su se gradani okupili oko
FRANCUSKO GLEDlSTE
Grabanstvu Villefranchea
Zbog onoga Sto se dogodilo u ovom gradu, imenovan sam za mjesnog komandanta Villefranchea. Naredujem slijedece:
1. Villefranche je pod rezimom ratnog zakona.
2. Od 21 sat do 6 sati, gradanima je zabranjeno svako kretanje ulicama i na javnim mjestima. Svako lice koje se tada zatekne vani, bez posebne dozvole, bit ce uhapSeno i kaznjeno. Dok-tori, babice, radnici javnih sluzbi (zeljeznice, plinare, elektra-ne, vodovoda itd.) dobit ce propusnice na osnovu potvrde gradonacelnika.
3. Lice kod koga se pronade oruzje bit ce strijeljano.
4. Trazim hitnu predaju svog oruzja, 18.9.43. do 20 sati: oruzje £e se predavati u Komandaturi.
5. Bez pogovora se treba pokoravati nalozima svake vojne sta-nice i svake patrole.
6. Svi stanovnici u Villefrancheu, koji nisu domicilni, moraju se prijaviti 18.9.43, najkasnije do 18 sati, i upisati na listu stranaca, u Policijskom komesarijatu. Stranci koje se ne upisu do odrecTe-nog roka, bit ce uhapseni.
7. Kamandatura je u Visoj djevojackoj skoli.
Francuzi, apeliram na vasu cast i mislim da necete dozvoliti da vaszavedu elementi strani vaSem narodu, kakvi su Zidovi ili en-gleski agenti! Ti slugani samo zele vasu propast!
Villefranche, 18.9.1943.
Hanke, mjesni komandant
FRANCUSKO GLEDlSTE
Grabanstvu Villefranchea
Zbog onoga Sto se dogodilo u ovom gradu, imenovan sam za mjesnog komandanta Villefranchea. Naredujem slijedece:
1. Villefranche je pod rezimom ratnog zakona.
2. Od 21 sat do 6 sati, gradanima je zabranjeno svako kretanje ulicama i na javnim mjestima. Svako lice koje se tada zatekne vani, bez posebne dozvole, bit ce uhapSeno i kaznjeno. Dok-tori, babice, radnici javnih sluzbi (zeljeznice, plinare, elektra-ne, vodovoda itd.) dobit ce propusnice na osnovu potvrde gradonacelnika.
3. Lice kod koga se pronade oruzje bit ce strijeljano.
4. Trazim hitnu predaju svog oruzja, 18.9.43. do 20 sati: oruzje £e se predavati u Komandaturi.
5. Bez pogovora se treba pokoravati nalozima svake vojne sta-nice i svake patrole.
6. Svi stanovnici u Villefrancheu, koji nisu domicilni, moraju se prijaviti 18.9.43, najkasnije do 18 sati, i upisati na listu stranaca, u Policijskom komesarijatu. Stranci koje se ne upisu do odrecTe-nog roka, bit ce uhapseni.
7. Kamandatura je u Visoj djevojackoj skoli.
Francuzi, apeliram na vasu cast i mislim da necete dozvoliti da vaszavedu elementi strani vaSem narodu, kakvi su Zidovi ili en-gleski agenti! Ti slugani samo zele vasu propast!
Villefranche, 18.9.1943.
Hanke, mjesni komandant
FRANCUSKO GLEDISTE
Roger nije htio idi jer ima jak isijas i tesko hoda. A onda, u rano popodne, vidio je kamion starog Moulya kako ide niz ulicu Cordeliers pun golih tijela, sigurno onih koji su jucer pobijeni po nasim ulicama. Izgleda da su ih odvozili na javno smetljiste. I pomisao da ide tamo, u Skolu, u koju su odveli zatvorenike, Marmiesseu je tesko padala. Utoliko prije jer gospoda Marmiesse, cija se radnja nalazi na uglu Ulice Bories i Ulice Cordeliers, vidjela SS-ovca, koji je do-sao po njenog muza, kako ubija jednog ranjenog Hrvata u Ulici Cordeliers9. Sta mislite kako su imali povjerenja! Ali, sa Nijemcima, dobro znate, nema diskusije. Dakle, morali su poci za njim, sin noseci merdevine i kutiju sa alatom, a otac vukudi bolnu nogu. Znate, u Skoli su ih pretrazili. Kada su vidjeli da je u kutiji samo alat, pustili su ih da udu. U dvoristu su vidjeli vojnike vezanih ruku, koje su cuvali drugi vojnici; a po hodnicima, bose ljude koji su cekali, u kosuljama i hlacama, ruku vezanih na ledima; u jednoj ve-likoj praznoj prostoriji, gomile nabacanih vojnickih odijela. Jadni vojnici! Ali, zasto su se medusobno ubijali? Jer, jucer, poslije podne, u kaznjenickimjedinicamajebilo i Hrvata… Razumijete li vi ista? Izgleda da im je jedan muslimanski svedenik, u Koledzu, odraao lekciju, da im je naredio, u ime Allaha, da se ne bune protiv zvanicne Hitlerove vlasti i da je neke od toga odvratio10. Ubijati se medusobno, ako to nije iz milosrda! Prica se da su, u posljednji moment, izdani: doktor Schweiger je napustio pobunjenike i prisao Nijemcima. U svakom slucaju, sigurno je da je, u Modernom hotelu, eklakrv11.
Marc, jedan od sinova gospode Escande, je zbog toga, jos uvijek bio u §oku. Spavao je sa bratom u sobi broj 15 i, usred noci, ga je probudila velika buka, vidio je jednog vojnika, koji je usao u njihovu sobu i Sije su ruke i podlaktice bile krvave i koji im je samo rekao, nekim neobicnim akcentom: "Djeca, spavati, spavati12!" U susjednoj sobi, broj 17, spavao
REPRESIJA
47
; jedan inspektor iz Societe generate koji je trebao, tog jura, izvrsiti kontrolu u band. On je pricao kako su ga, usred ■>ci, trgnuli iz sna uzasni krici, kao da nekoga kolju. Onda, bra niz stubiste. Zatim, tisina. Ponovo je zaspao, a u 6 sati ■ga, opet, probudili pucnji i krici. Pogledao je kroz prozor preko puta, na krovu, ugledao je vojnika koji ga je drzao ■ nisanu. Mozete zamisliti kako je pozurio da se spakuje. Kida je silao, na dnu stepenista je vidio mrtvog vojnika. lerovatno, strazar. Sav personal hotela je bio u kubinji, cu-■E su ih njemacki vojnici. Ali, inspektor je uspio pobjed13. ?erre Gabanou, zet poznatog industrijalca Francoisa La-prdea, kaze da je vidio, oko pola noci, dvadesetak vojnika npljenih pred Modernim hotelom. JDvojica ili trojica su ali oficirske ili podoficirske kape. To su, sigurno, bili po-■aiici koji su se spremali da jurisom zauzmu zgradu u. A ■m cuo da se prica kako se jedan jugoslavenski partizan Ho padobranom, nedaleko odavde*. Vjerujete li u to? Ijie, znajte! A sto se tice Nijemaca, smijat cete se: neki su toliko bojali pobunjenika da su skakali kroz prozore Ko-u kuhinjsko dvoris'te i sakrivali se u kuharicinu sobu, fiijen madrac,5! Ja mislim da ima i onih koji su odmah ijlili iz grada i da jos- trde! Vracajuci se, ljudi izmjenjuju utiske. I sta c
