Nada Klaić
SREDNJOVJEKOVNA
BOSNA
POLITIČKI POLOŽAJ BOSANSKIH VLADARA
DO TVRTKOVE KRUNIDBE
(1377. g.)
EMINEX
ZAGREB 1994.
1-88 str.
I. O postanku bosanske države ili točnije o počecima
političke organizacije na bosanskom prostoru
Valja priznati da prikaz političkog života neke države u srednjem vijeku nije
tako težak zadatak, pogotovo kad se proučavanju problema pristupa s
dobrim poznavanjem teorije i s još boljim izvornog materijala. Čini mi se
također da smijemo zahtijevati od svakoga medijevista da oslobođen tereta
sadašnjosti uđe u ispitivanje prošlosti, posebno ako je ta prošlost opte-
rećena nekim političkim okovima.
Što se tiče Bosne, problem njezina političkog razvitka rijetko je po-
stavljen kao isključivo znanstveni problem. Točno je da je nedavno
napisana »Istorija srednjovekovne bosanske države«,1 ali je u njoj riječ
stvarno o vladarima i njihovu vladanju, a ne o državi. Država kao poseban,
prije svega pravni problem, nije postavljen. Čini mi se da bosanske zemlje
još nisu dobile svoju ustavnu povijest, i to u prvom redu zato što historičari
i pravnici problem nastajanja države općenito i u južnoslavenskih naroda
posebno još nisu ozbiljno ni postavili. A ipak treba priznati da bi upravo
rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu
pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama
najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska »formula« nikako nisu dale
primijeniti na Bosnu.
Budući da smo odlučili da u razmatranju postavljenog problema idemo
svojim putem, osvrtat ćemo se unatrag samo na najvažniju literaturu, tek
toliko da pokažemo što nas je potaklo da izađemo iz okvira uobičajenih
shvaćanja.
Prema tome pokušat ćemo najprije dati odgovor na pitanje kad je mogla
nastati – ne bosanska država! – nego organizacija političke vlasti na
bosanskom prostoru! Tek pošto izložimo taj problem, čekat će nas novi
zadatak, naime, da izložimo svoje mišljenje o tome kakav je bio položaj
Bosne od IX-XI. st. Pitat ćemo se da li smijemo ponoviti mišljenje his-
toriografije koja je zbog prividnog pomanjkanja izvora za to razdoblje
promatrala Bosnu kao hrvatski ili srpski privjesak!
1 S. Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, SKZ, Beograd 1964 (dalje =
Istorija).
Napokon, o političkom položaju Bosne od XII. do XIV. st. valja ponovno
progovoriti i zato Što u jugoslavenskoj historiografiji postoje o tome vrlo
različita mišljenja koja nas tjeraju da taj problem još jednom javno raspra-
vimo. Bogati izvorni materijal za to razdoblje nam omogućuje da možemo
razotkriti djelatnost i politički položaj Borića, Kultna, Bribirske gospode i
napokon Kotromanića, pa ćemo se truditi da osvijetlimo i njihov politički
položaj, ali i politički položaj bosanskih zemalja u njihovo vrijeme.
Htjeli bismo na kraju napomenuti da nećemo bez potrebe ulaziti u
druge, iako vrlo zanimljive probleme (na primjer, problem crkve bosanske,
zatim problem društvenog ili gospodarskog razvitka u bosanskim zemljama
itd.) jednostavno zato što se moramo ograničiti na političke odnose.
* * *
Zaista nema razloga da ne ponovim svoje mišljenje o problemu po-
stanka država u Južnih Slavena iz 1978. g., kad sam ustvrdila da on »teoretski
još nije postavljen«2. Isto je tako točno »da su pravnici pokušavali i poku-
šavaju, nažalost, bez dovoljnog poznavanja srednjeg vijeka, nametnuti
historičarima svoja shvaćanja o rađanju država koja je nemoguće prihvatiti.
Ta kako možemo prihvatiti teoriju prema kojoj je Trpimirova darovnica
»rodni list« hrvatske države? Ne samo zato što je Trpimirova darovnica grubi
falsifikat splitske crkve, nego i zato što se proces nastajanja jedne države ne
može svesti na pojavu jedne darovnice! A pravnička neprihvatljiva teorija
prema kojoj se država javlja tobože tada kad je klasnom društvu potreban
»aparat sile«, može se mirne duše odbaciti i strpati u neki zaostali katekizam.
Takva shvaćanja sa stvarnim historijskim razvitkom uistinu nemaju nikakve
veze. Isto je tako, po mom uvjerenju, potpuno bespredmetno tražiti kao
preduvjet ili kao podlogu za nastajanje političke vlasti ili države neko
klasno diferencirano društvo! Ta kada društvo nije bilo diferencirano! To
je tobože marksistički recept za otkrivanje države koji je odlično poslužio
i historičarima i pravnicima da državne organizacije u Južnih Slavena
uskrise tada i u tom razdoblju koje je pojedincima najviše odgovaralo.
Slovenski su historičari i pravnici u tom poslu došli najdalje jer su potrebnu
diferencijaciju za državu (neslobodni s jedne i domaće plemstvo s druge
strane) našli već u VIII. st. Hrvati su, naprotiv, mnogo lošije prošli, bez
obzira na to da li su o postanku hrvatske države pisali pravni historičari ili
»čisti« historičari. Prema jednima i drugima se tobože vladajući sloj
pojavljuje tek u IX. st. To znači valjda da su se do toga vremena zadovoljavali
2
N. Klaić, Iz problematike srednjovjekovne povijesti Bosne, Prilozi Inst. za istoriju u
Sarajevu, God. XIV, br. 14-15, Sarajevo 1978, str. 28, (dalje = Iz problematike).
nekim anđeoskim besklasnim društvom koje nije htjelo više od dvjesta
godina na vratima Jadrana čuti za gospodu! Tako su slovenski i hrvatski
prijedlozi za prepoznavanje početaka države bili tako beznadno namješteni
da ih nije bilo moguće prihvatiti niti tada kad se seoba Slavena stavljala u
VII. st.
Razumije se da Bosna u takvim »naprednim« društvima i državama nije
po mišljenju istih autora imala što tražiti.
Stoga mislim da su postojeće pravničke i historičarske bajke o postanku
država njihova zaista neuspjela primjena otrcanih, tobože marksističkih
recepata za prepoznavanje »rođenja« države u Južnih Slavena. Utoliko više
što je taj recept dobio izrazito nacionalnu primjenu. Ako vladajući sloj nije
domaći nego tuđi, onda to nije država!3 A slovenska je država ipak u VIII.
st. postojala, iako, kako ćemo kasnije pokazati, Conversio naziva Gorazda
-kakan!
Zato mislim da će i pravnici i historičari morati izmisliti drugačije
formulare za rađanje države, i to naravno tada kad nam jasno i posve
određeno kažu što je uopće po njihovu mišljenju država u srednjem vijekul!
Tako dugo dakle dok se spomenuti stručnjaci ne slože, ne preostaje
nam drugo već da razmatramo razvitak političke vlasti u Južnih Slavena,
napose u Bosni, jer ne vidimo razlog zbog kojega bismo jednu vlast, na
primjer onu u Hrvatskoj, nazvali državnom, a onu u Bosni u isto vrijeme
nedržavnom! Ako je razlika između države i tobože saveza plemena u boji
zastave ili u uniformi zastavnika, a ne u kvaliteti vlasti, onda zaista nema
razloga da svaku političku vlast ne nazovemo državnom ili, drugim
riječima, taj izmišljeni, svadljivi i zloupotrebljavani termin država jedno-
stavno izbacimo iz naše historiografije.4
Zato tako dugo dok i kod sebe ne odgojimo stručnjake medijeviste koji
će, promatrajući i evropske primjere, obrađivati to zanimljivo pitanje, ne
preostaje nam drugo »nego da pokušamo dati odgovor u okvirima danas
općenito rješavanog problema u našoj historiografiji«.5
To znači, postavit ćemo pitanje: kada je u Južnih Slavena organizirana
politička vlasti Svjesni smo da, postavljajući takvo pitanje, činimo svoje-
3
4
5
Vidi S. Vilfan, Rechtsgeschichte der Slowenen, Grazer Rechtsund Staatswis-
senschafliche Studien, Band 21, Graz 1968, str. 49.
Stoga sam već 1971. g. u svojoj prvoj sintezi najstarije povijesti Hrvata govorila o
organizaciji političke vlasti, a ne o organizaciji države. Vidi N. Klaić, Povijest Hrvata u
ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, str. 141-148 (dalje = Povijest Hrvata I).
Iz problematike, str. 28.
vrsno nasilje nad ranim srednjim vijekom i to »iz dva razloga: prvo, čitav
smo proces sveli na jednu njegovu komponentu, a drugo, namjerno smo
poistovjetili svaku trajnu organizaciju političke vlasti s državom Takav
izlaz iz problema nameće prije svega terminologija ranoga srednjeg vijeka.
Naime, svaki medijevist zna da su različiti termini za vladare, velike i male,
sami po sebi najslabiji oslonac za zaključivanje. To osobito vrijedi za
slavenski rani srednji vijek, za slavenske vladare koji po evropskim pisar-
nama i skriptorijima dobivaju zaista vrlo različite naslove«.6
Dakako, takva uistinu najšira definicija pruža nam mogućnost da, ili
svaku političku vlast ili niti jednu (ne) nazovemo državom, pa otpadaju
sumnje koje su mučile stariju historiografiju, pogotovo neke autore koji
župansku vlast nisu htjeli poistovjetiti s državom smatrajući da ona nije
dovoljno jaka. Ali, ovakva je definicija pogodnija i zato što nas rješava
dužnosti da u zaista različitoj latinskoj terminologiji ranoga srednjeg vijeka
izabiremo onaj termin koji bi odgovarao našem pojmu države.
Druga teoretska pretpostavka koja je nužna, a izvorima ju je nemoguće
dokazati, jest težnja i potreba odnosno neophodnost svake ljudske zaje-
dnice da nakon naseljenja na određenom teritoriju organizira, tj. stvori,
imenuje, postavi itd., nekoga tko će čuvati zajednicu unutra i prema vani.
To nije proces od danas do sutra, nego dugotrajno, ponekad stoljetno
okupljanje manjih političkih cjelina oko prvotne jezgre. Suvišno je, po
mom uvjerenju, razbijati glavu s nazivima prvotnih vladalaca. I tako nam
domaći nazivi nisu poznati. Bitno je u procesu stvaranja država ili političke
vlasti uopće u Južnih Slavena nešto drugo, naime, način kako su došli na
Balkan, odnosno »društvena formacija« u kojoj su došli. Čini se da rani
srednji vijek svjedoči da su samo dvije veće skupine Hrvata i Srba uspjele
pretvoriti svoje etničko ime pod kojim su se doselili u politički pojam, u
državu!
Nije neobično da je i starija historiografija počinjala političku or-
ganizaciju Bosne s doseljenjem Avara i Slavena. Ali, nije bilo sloge u tome
kako su bile velike hrvatska i srpska jezgra, pa se prečesto pojedno-
stavnjivala slika doseljenja na taj način da se tvrdilo kako su tobože Hrvati
i Srbi podijelili između sebe gotovo čitav doseobeni prostor.
Međutim, neki autori, a među njima se našao i Vjekoslav-Klaić koji već
u prikazu slavenske seobe upozorava svoje suvremenike da »samo dvije
oblasti, najzapadnija i najistočnija zadržaše narodna imena: hrvatsko i
6 N. dj., str, 28.
srbsko; ostale oblasti ovim u sredini dobiše imena budi plemenska, budi
mjestna – topografijska«.7 Dok je tako nepristrano promatrao najstariju
povijest i prve početke Bosne, u daljnjem je prikazu ipak podlegao i
tadašnjem općem uvjerenju da su se uz »oblast« Bosnu razvile dvije države
čiji vladari počinju, razumije se, pružati ruke prema toj oblasti.8 Ipak Klaić
dopušta da je u X. st. Bosna banovina, koja se u XI. st. »spominje u istom
redu sa kneževinom Dukljom i Srbijom«, ali ipak Bodin postavlja u njoj
kneza Stjepana.9
Prema tome, koliko god je Klaić za ono razdoblje u kojem je pisao bio
nepristran, ipak valja priznati da niti on ovu »oblast«, nakon njezina više-
stoljetnog postojanja, ne smatra samostalnom i individualnom političkom
cjelinom! Ni Klaić, ali niti većina autora nakon njega, kako ćemo vidjeti,
nisu sebi postavili pitanje kako je moguće da su Bošnjani ili Usorani ili
stanovnici ostalih bosanskih pokrajina čekali do X. st. da im jedni ili drugi
susjedi postave nekoga kneza ili bana!
Budući da je za ovu našu svrhu nepotreban historiografski prikaz čitava
problema, osvrnut ću se na neka novija mišljenja, tek toliko da nam ona
budu povod za daljnja razmišljanja.
S. Ćirković je kao što je poznato napisao 1964. g. »Istoriju srednjo-
vekovne bosanske države« u kojoj je, posve razumljivo, raspravljao i o
njenom postanku.10 No, za prikaz doseljenja uzima vijesti o doseljenju
Hrvata i Srba u De administrando imperio i na osnovi njihovoj stvara
zaključak da su balkanski Slaveni »bar jednim delom zaista priznavali
vrhovnu vlast vizantijskih careva«. Pretpostavka mu se čini opravdanom
zbog toga što smatra da doseljeni Slaveni »u toku dugog perioda nisu imali
prostranijih i snažnijih političkih organizacija«.11 Ne postavljajući problem
političke organizacije doseljenika od VII. do IX. st. niti teoretski, ostavlja
»njihov razvoj u prvim vekovima po doselenju u punoj tami«, jer mu, kako
reče, nedostaju izvori. Međutim, čini nam se ponešto neobičnim da jedan
autor zna kakvo je u to tamno doba bilo privređivanje (primitivna zemljo-
radnja i stočarstvo), a ipak ne može niti zamisliti kakvi su politički odnosi
prevladavali nad tim gospodarstvom. A što se tiče razvitka društva, Ćirković
misli da su Slaveni nakon doseljenja ostali »na stupnju vojne demokratije
7 Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882, str. 42 (dalje = Poviest Bosne).
8 N. dj., str. 43.
9 N. dj., str. 45.
10 Istorija, str. 37-43.
11 N. dj., str. 37.
na kojem su bili u doba seoba«,12 a imali su župane čiji rodovi i družine su
vjerojatno »jezgra labavih rodovsko-plemenskih formacija«. Ta jezgra se u
toku procesa »koji nam ostaje nepoznat« uzdigla »nad masu slobodnih i
ravnopravnih Slavena« i nametnula »svoju vlast i okolnoj teritoriji«. Opet
jednom preživjeli teoretski pristup problemu društvenog razvitka, samo s
tom razlikom što se mjesto slobodnih pojavljuje »masa slobodnih«, a jezgra
je vjerojatno vladajuća. Ćirkoviću koji želi Bosnu promatrati kao srpsku
zemlju dobro dolazi podatak franačkih anala o bijegu Ljudevita Posavskog
k Srbima, jer spomenuti podatak spaja s onim iz Konstantina Porfirogeneta
i tako dobiva željenu konstrukciju, naime, da je Bosna u IX. i X. st. – srpska.
No, ove nevjeste »projekcije« o srpstvu Bosne vrijede isto toliko koliko
i Šišićevo dokazivanje o hrvatstvu Bosne. Ta Cirković neće voditi računa o
tome da su Srbi na koje misli franački kroničar današnji Srb na poznatom
stoljetnom unskom putu koji ne samo da čini u srednjem vijeku posebnu
hrvatsku župu,13 nego postoji na istome mjestu do danas! Međutim,
nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti
kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do
historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti
o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni
»izleti« susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni
politički položaj bosanskih zemalja jer su one bez Hrvata i Srba odavno
išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Međutim, Konstantinovi
podaci o dva grada u Bosni ne smiju, a ne »ne moraju«, kako piše Ćirković,
poslužiti »za određivanje teritorijalnog prostranstva prvobitne Bosne«.14
Ćirković bi smio učiniti samo to da pokuša smjestiti bosanske zemlje u
određene geografske okvire, jer su se one u njima izvan svake sumnje i
stvarale. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje
vješta konstrukcija barskoga nadbiskupa – popa Dukljanina koji piše
sredinom XII. st.
Ćirković nas zatim iznenađuje još neobičnijim shvaćanjem političkog
položaja Bosne u X. st. Pozivajući se na podatak cara Konstantina Por-
firogeneta o spomenuta dva bosanska grada »u zemljici Bosni«, on će
napisati da »još sredinom X veka kada se ime Bosne prvi put javilo u istoriji,
u spisu Konstantina Porfirogeneta, ona predstavlja samo deo Srbije«.15
12 N. dj., str. 38
13 O problemu Srba kojima je bježao Ljudevit Posavski vidi N. Klaić, Povijest Hrvata I, str.
211-212, bilj. 16.
14 Istorija, str. 39.
15 N. dj., str. 39.
Misli li Ćirković zaista da je Bosna od 822. do 950. g. bila srpska? Dakako,
ako netko uzima zatim u ruke Ljetopis popa Dukljanina koji također
svjedoči, kako Ćirković misli, »o negdašnjem jedinstvu Bosne i Srbije«, onda
se takvim »dokazivanjem« uistinu može dokazati svašta. Jer se spajaju bez
teškoće tri izvora nastala u razmaku od četiri stoljeća da bi se dokazalo
srpstvo Bosne. Prozirna domišljanja koja bez oklijevanja guše četiristoljet-
ni samostalni politički život Bosne!
Međutim, ako se već uzima Dukljaninova kronika kao podloga za
zaključivanje, onda valja čitaoca upozoriti i na to da autor Kronike Primorje
(od Vinodola do Valone) dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (ili Donju i
Gornju Dalmaciju) s dvije metropole, jednom u Saloni, drugom u Duklji.
Ova druga metropola ima uz ostale sufragane i »Sorbium« i »Bosonium«.16
A ako se dalje uzme u obzir da taj isti kroničar Zagorje dijeli na Bosnu i
Rašku, onda kritičkom historičaru mogu ovi podaci biti novim dokazom da
su i Primorje i Zagorje izmišljeni zbog Budimirove slave. Uostalom, naj-
novija historiografija ubicira Dalmu oko Podgorice, a tzv. duvanjski sabor
povezuje, smatramo također s pravom, s politikom pape Grgura VII na
istočnoj jadranskoj obali.17
No, nemalo iznenađuje daljnja Ćirkovićeva tvrdnja da Bosna u doba kad
se prvi put spominje »predstavlja samo bizantski službeni geografski
pojam, a ne posebnu državnu cjelinu«!18 Dokaz je tobože spisak stranih
vladara koji ne zna za nekog arhonta Bosne! To je, razumije se, zato što je
Bosna tada sastavni dio Časlavove Srbije. Posve razumljivo da Ćirkoviću za
njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi
podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju,
Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavlje po kriteriju X. st. kad su sve te
zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio
da je Bosna od naseljenja Srba srpska, a sigurno je da bi to bio vrlo rado
učinio, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi
careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska!
Svakako se nakon svih tih zaključaka pitamo kakve pojmove ima Ćir-
ković o državama i o stvaranju država u Južnih Slavena ako misli da Bošnjani
nisu niti nakon četiri stotine godina bili sposobni da stvore vlastitu
političku organizaciju! Takvi zaključci o »nedržavotvornosti Bosne još u
X. st. su utoliko neobičniji što Ćirković sam titulu bana u Hrvatskoj i Bosni
16 F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Pos. izd. knj. LXVII, Fil. i filološki spisi knj. 18,
Beograd-Zagreb 1928, str. 305-306 (dalje = Letopis).
17 L. Steindorff.
18 Istorija, str. 39 (potcrtala N. K.).
pripisuje »slavensko-avarskim vezama u vreme seoba«. Ili su to možda, kako
se priča, »ostaci Avara među Južnim Slavenima«!19 Dakle, ako je Bosna bila
banovina još od Avara, zašto je morala čekati tek Časlavovu smrt da se počne
razvijati »kao posebna državna celina pod vlašću bana Bosne? Na to pitanje
bi nam vjerojatno samo Ćirković mogao dati odgovor. Stoga je Ćirkovićev
završetak prikaza prvih četiri stotine godina bosanske povijesti, najblaže
rečeno, neprihvatljiv: Bosna je kao najjača i najsnažnija jezgra svih bosan-
skih zemalja sve do sredine X. st. priznavala tobože vlast »Vizantije, Hrvatske
i Dukljanske države«.20 Tako je Ćirković bez velikog krzmanja četiri stoljeća
bosanskog samostalnog života bez milosti – pokopao!
Takvo pristrano pisanje postaje zaista nerazumljivo imamo li u vidu
činjenicu da je pišući svoju »Istoriju« imao pred sobom raspravu Ante
Babića o istom problemu. Bakić je posve drugačije prišao problemu. Pošto
je dao kratak historiografski uvod »Pitanju formiranja srednjovjekovne
bosanske države«, pokušat će, kako sam priznaje, dati »sliku društveno-
političkog razvitka slovenskih plemena na području kasnije bosanske
države«,21 jer je taj razvitak »rezultirao u formiranju prvobitne bosanske
države«.22 On će također razmatrati pitanje »u kojem je obliku državne
organizacije Bosna ušla u političke odnose s Ugarskom«. Polazna Babićeva
točka – o kojoj Ćirković nije htio povesti računa – jest »prost i očigledni
fakt da pet stoljeća života slavenskih plemena u ovoj zemlji nije moglo da
ne ostavi nikakvog traga u njihovom društveno- -političkom razvitku«.23
Babić će zato pokušati »da u oskudnim izvorima koji se odnose na ovaj
period bosanske istorije pronađe one elemente koji će utvrditi da je Bosna,
tridesetih godina XII. stoljeća, ušla u međunarodne odnose s Ugarskom
kao već formirana država sa određenim državnim teritorijem, sa relativno
utvrđenom državnom vlašću i sa dovoljno jasnim konturama društvene
diferencijacije«.
Pa ipak, velika je šteta da niti Babić nije prišao tom problemu formiranja
države teoretski, već se oslanjao na iste izvore kao i njegovi predšasnici i
ostao u okvirima shvaćanja tadašnje historiografije o društvenom uređenju
u Južnih Slavena nakon naseljenja. Stoga mu se čini opravdanim zaključak
da Bošnjani u IX. st. više ne žive »u čisto rodovsko-plemenskim krvnim
zajednicama, iako rodovske veze nisu prekinute«, već su to teritorijalne
19 N. dj., str. 40.
20 N. dj., str. 41.
21 Iz istorije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1972, str. 49.
22 N. dj., str. 53.
23 N. dj., str. 53.
oblasti (civitas) pod vlašću starješina (dux, princeps, arhont, župan).24 Zato
je na području kasnijeg bosanskog teritorija (bez Zahumlja i Trebinja) bilo
»više takvih oblasti, svaka sa svojim starješinom«. Konstantinovi podaci
prema Babicu svjedoče da je Bosna u X. st. »jedina od oblasti ovog
područja« koja je »spomenuta kao posebna zemlja u tadanjoj Srbiji«.25
Dukljaninovi podaci prema istom autoru daju sliku Bosne kao »ustaljenog
i organizovanog teritorija nad kojim je vršena jedna određena vlast –
utvrđuju, dakle, ove bitne atribute državne organizacije«.26 U to se vrijeme
»političko-geografsko ime Bosne prenijelo… na susjedne župe« tako da je
njezina granica bila na »istok do Drine i na jugozapad do jadransko-
-dunavskog razvoda«.
Pozivajući se zatim na Kinama Babić tvrdi da je Bosna u XII. st. »posebna
teritorijalno-politička cjelina«, ali se ipak iz tog izvora ne može utvrditi i to
otkad traje takvo stanje,27 pa se Babić vraća na Dukljaninove podatke, koji
mu, naravno, ne mogu poslužiti za ono što on traži. Zato se teško složiti s
tvrdnjom da je Bosna tek od kraja XI. st. »jedan teritorijalno-politički
organizam«, da je »za čitavo to vrijeme imala relativno organizovanu vlast
i nosioca vlasti koji se naziva banom sa izvjesnim vladarskim obilježjima«,
te da je tek od Časlava treba staviti u isti red s Hrvatskom i Haškom.28
Proces nastajanja državne organizacije zamišlja Babić ovako: u IX. st.
izdvajaju se starješine iz plemena,29 ali nema još države, jer »još ne postoji
jedan od bitnih uslova za to, naime, jedinstvo teritorija«.30 Do toga dolazi
tek u X. st., ali Konstantinovi podaci znače »završetak prve faze u formiranju
prvobitne bosanske države«.31 U XI. st. državna je vlast jača, oslanja se na
»novu društvenu klasu rodovskog plemstva«. Ban se, bez obzira na porijek-
lo, pojavljuje tek sada »kao nosilac organizovane vlasti na određenom i
relativno omeđenom teritoriju i kao predstavnik te vlasti u spoljnopoli-
tičkim odnosima Bosne«. Ban je povremeno vazal susjednih vladara, ali to
ipak nije značilo »podanički položaj zemlje«. Na kraju svojih razmatranja
Babić daje ovakav zaključak: »Proces formiranja srednjovjekovne bosanske
države započeo je, paralelno s raspadanjem rodovske organizacije i cijepa-
24 N. dj. , str. 60.
25 N. dj. , str. 61.
26 N. dj. , str. 63.
27 N. dj.; , str. 65.
28 N. dj.: str, 75-76.
29 N. dj., str. 76.
30 N. dj., str. 77.
31 N. dj., str. 78.
njem društva u klase, već u prvim stoljećima poslije doseljenja Slovena u
ove krajeve«. Stoga Bosna ulazi u »državno-pravne odnose s Ugarskom« ne
»kao skup plemena, nego kao gotova država s duboko ukorijenjenom
tradicijom«.32
Da bi čitalac mogao vidjeti kako je Babićev spomenuti prilog bio, s
obzirom na tadašnja shvaćanja, velik napredak, navest ćemo ono što je
1953. u »Historiji naroda Jugoslavije«33 napisao o Bosni Mihajlo Dinić.
Prije svega, iznenađuje nas što Bosna, vjerojatno po dogovoru svih
sudionika u radu na »Historiji«, uopće nije dobila za ovo najstarije razdoblje
svoje posebno mjesto! A valja uzeti u obzir da je riječ o udžbeniku kojim se
još danas na žalost služe tisuće Jugoslavena! Neoprostivo je, smatram, da
se Bosna predstavlja u sklopu »Srpskih zemalja u ranofeudalno doba« (do
XII. st.), gdje je u poglavlju I (Srpske zemlje do kraja X. stoljeća)34 jedno-
stavno uklopljen i njezin razvitak. Dakako, franački anali svjedoče da Srbi
drže »veliki dio Dalmacije, tj. stare rimske provincije istog imena« kao i to
da tada postoji tobože »srpski plemenski savez« iz kojega se tobože Bosna
izdvojila na početku XII. st.35
Ovakva shvaćanja o najstarijoj povijesti Bosne pogubna su upravo zbog
toga što jugoslavenska javnost danas još nema novih udžbenika u kojima
bi se prikazivala bosanska prošlost ne samo objektivnije, nego, što je još
važnije, modernije. Ta odavno smo preboljeli bajke o plemenskom i rodov-
skom uređenju, bajke koje su dopuštale Slovencima, Hrvatima i Srbima da
i u ranom srednjem vijeku prikriju čitav jugoslavenski prostor i tako brišu
sve one »oblasti« koje tobože nisu od doseljenja imale vlastiti politički
razvitak.
Tako će čitalac jasno vidjeti da se historiografija već više od trideset
godina trudi održati isti »kalup« o najstarijoj povijesti Bosne i ništa je ne
smeta da je taj kalup načinila na osnovi svega dva više nego sumnjiva
podatka. Ta nitko se od historičara koji su tvrdili da su Srbi prema franačkim
analima u Bosni, nije potrudio da jednim jedinim podatkom dokaže da je
to zaista točno mišljenje.
Zanima nas, razumije se, kako su na taj problem nastajanja srednjo-
vjekovne bosanske države gledali pravni historičari. Nisu li oni možda
načinili neki napor da Bosnu toga razdoblja izvuku iz anonimnosti i
32 N. dj., str. 79-80.
33 Historija naroda Jugoslavije I, Zagreb 1953.
34 N. dj., str. 245-254.
35 N. dj., str. 245-246.
priznaju joj bar neki samostalni politički razvitak, s obzirom na to da je
postanak države u krajnjoj liniji ipak pravni problem. Međutim, mnogo
nade u to da će drugačije razmatrati postanak bosanske države nije bilo, jer
se odmah nakon Oslobođenja moglo razabrati da je problem nastajanja
države u historičara i pravnika bio, na žalost, jednako postavljen. Historičari
su ga preuzimali od pravnika, ali i obrnuto.
Preda mnom je prvi udžbenik »Istorija države i prava naroda FNRJ« iz
1948. g. od Dragoslava Jankovića u kojem on, među ostalim, obrađuje
»Predfeudalne države jugoslavenskih naroda«. Čini mi se potrebnim
posebno istaći da je djelo podijeljeno u pet glava i to upravo onako kako
Janković tada dijeli jugoslavenske narode u pet predfeudalnih država! To
su: Hrvatska, Raška i Duklja, Makedonija, Slovenija, te Bosna i Zahumlje.
Početak pete glave je, s obzirom na sve ono što Janković piše o Bosni,
neobično zanimljiv. »Preddržavno, plemensko uređenje u Bosni i Zahumlju
(Hercegovini) održalo se duže no u ostalim južnoslovenskim zemljama. U
X veku kada su već oformljene ili se oformljuju prve hrvatske i srpske
države, Bosna se pominje prvi put u istoriji, kao jedna mala oblast oko
doline gornje Bosne. Pominje je prvi car Konstantin Porfirogenet u spisu
De administrando imperio pod nazivom Bosona (u drugim kasnijim spo-
menicima ona se naziva i Bosonium, Bessena, Bothna, Bissena, Bosna).
Njena istorija od X do XII veka je istorija jedne oblasti, banovine, koja
je stajala u tešnjoj političkoj vezi kad sa hrvatskom, kad sa srpskom
predfeudalnom državnom, a od XII stoleća pa za dugo njena se politička
istorija odvijala u stalnoj borbi protiv osvajačkih težnji Ugarske i papske
kurije«.36 Prateći dalje njezin politički razvitak Janković izlaže kako je Bosna
u X. st. »deo Raške«, a zatim je zajedno s ostalim državama došla pod vlast
Bizanta da bi »posle smrti cara Vasilija ušla u sastav Dukljanske kneževine«.
Nije teško razabrati da Janković 1948. g. još ništa ne zna o podatku o
Srbima u franačkim analima, a neće također ništa znati o vlasti hrvatskih
vladara nad Bosnom, premda u uvodu govori o »tešnjoj političkoj hrvatskoj
vezi«.
Za nas je važno da tada Janković vidi i sličnu »srednjovekovnu sudbinu
Huma ili Zahumlja«! »Krajem X veka polovina Zahumlja beše sjedinjena s
Hrvatskom, ali po obrazovanju srpske države pređe Zahumlje Srbiji, u kojoj
je održavalo izvesnu samostalnost i autonomiju«.37 Zatim nastavlja: »U X
36 N. dj., str. 107.
37 N. dj., str. 107.
veku behu u Bosni župe Usora, Banjica Vrbanja i Zemunička«.38 Zatim
priznaje da se »imena pojedinih starih domaćih župana nisu održala«, ali
»da su bosanskim plemenima pre X veka stajali na čelu kao i u ostalim
južnoslovenskim i drugim narodima starešine – vojskovođe, knezovi, vidi
se, između ostalog, i po tome što su i u Bosni i Hercegovini očuvane na više
mesta kamene stolice slične onoj slovenačkoj na Gosposvetskom polju, sa
kojih su vojvode rukovodile narodnim skupštinama i delile pravdu; u
Hercegovini na pr. kod Blagaja, Stoca, Gacka i na Neretvici«. Za Kulina se,
kako dalje izlaže, raspada rodovsko-plemensko uređenje i formira se »kla-
sno feudalno društvo«, ali Bosna je za Kulina »prostrana i napredna bano-
vina« koja »brzo korača putem raspadanja rodovsko-plemenskog uređenja
i formiranja klasnog društva«.
Prema tome, nepomućeni razvitak jedne samostalne političke cjeline
koju Janković doduše neće nazvati državom, ali se jasno osjeća da to ne čini
zato što u njoj ne nalazi kraljeve ili knezove. Ali, karakteristično je za
tadašnje Jankovićevo izlaganje da hrvatski i srpski susjed koji je »već
oformio svoju državu« ne smeta ništa toj oblasti i ona se nesmetano dalje
društveno i politički razvija tako da je ostala u tom najstarijem razdoblju –
bosanska Bosna!
Međutim, uzimam u ruke treće izdanje istoga udžbenika i kakva li
iznenađenja! Glava peta iz prvoga izdanja (Bosna i Zahumlje) jednostav-
no nestaje! Sada peta glava nosi naslov: Opšte crte u socijalno-
ekonomskom i političkom uređenju ranofeudalnih država jugoslovenskih
naroda.39 Ali, još je neobičnije da su naslovi ostalih poglavlja ostali
nepromijenjeni, premda je Bosna sa Zahumljem nestala iz programa. Zato
u drugoj glavi (Raška i Duklja) izlaganje počinje ovako: »Ona slovenska
plemena od kojih je kasnije formiran srpski narod, zauzela su bila prilikom
naseljavanja centralni i severozapadni deo Balkanskog Poluostrva, i to
krajeve oko Lima i gornje Drine, zajedno sa slivovima Pive i Tare, dolinu
Ibra i gornji tok Morave, zatim područje Soli (Tuzla) i oko gornjeg toka
Bosne«.40 Sad će se Janković bez oklijevanja služiti Konstantinom Por-
firogenetom da za njim ponovi kako su »srpskog porekla« i Zahumljani,
Trebinje s Konavljem i Paganija.41 »Isto tako«, dakle isto kao i nabrojene
38 N. dj., str. 108.
39 N. dj.,str. 107-114.
40 N. dj., str. 83.
41 N. dj., str. 83.
»srpske zemlje«, Konstantin spominje Duklju, ali Janković neće svoga
čitaoca upozoriti da car nikad nije i Duklju ubrajao među tzv. srpske zemlje.
Pa ipak, onih pravih »Soraba« iz franačkih anala još uvijek nema u
Jankovićevu tekstu. Da čitalac uostalom ne bi bio u nedoumici koje su sve
srpske zemlje u X. st., Janković uzima primjere za društveno uređenje i iz
Duklje i Zahumlja.42 Uzalud tražimo bar neke podatke o bosanskim bano-
vima, a kako nema ni Dukljaninove »Surbije«, zaista se moramo pitati po
kojem je kriteriju Janković 1952. g. nabrojene zemlje svrstao među srpske
pokrajine.
Tako je D. Janković iz izdanja u izdanje napredovao, pa ćemo u petom
izdanju 1960. g. naći ponovljene tvrdnje o naseljavanju srpskih plemena,
ali i ovdje ne zna kako bi protumačio vezu između »ovih oblasti naseljenih
u to vreme Srbima«,43 pa u posljednji trenutak doznaje za Srbe iz franačkih
anala, podatak koji mu služi kao dokaz da je tada tobože postojao srpski
plemenski savez. Ništa ga ne smeta što je i on posudio te Srbe na Uni od
Hrvata. Budući da je ovo izdanje nešto skraćeno, o Bosni tražimo u njemu
uzalud bar neku bilješku.
Iako je, kako smo se mogli uvjeriti, od prve Jankovićeve historije države
i prava proteklo gotovo četrdeset godina, u najnovijoj »Državnopravnoj
istoriji Jugoslavije«44 ponovno uzalud tražimo bar neku bilješku o Bosni,
iako je raspored i obrada ranofeudalnih država nešto izmijenjen. Pojavljuje
se, naime, uz one koje su i dosad bile predmet izučavanja, makedonska
država – Samuilovo carstvo. Tek će u idućem poglavlju, kad izlaže svoje
mišljenje o tome što je ranofeudalna država, u zagradama reći da Bosna
početkom X. st. »nije država, nego geografski pojam, deo teritorije tadašnje
Srbije«, samo dio Srbije,45 da bi se od sredine spomenutog stoljeća počela
razvijati kao posebna državna cjelina, ali o njoj ima tako malo podataka pa
se ne može ništa sigurnije zaključivati o njenom karakteru i obliku.
Međutim, novost je u ovom izdanju udžbenika Jankovićev pokušaj da
definira pojam ranofeudalne države. »Takav oblik države koji nije čisto
feudalnog tipa (mada stvarno, u osnovi, pripada tom tipu države), već koji
je prelazan (prelazan ka tipičnoj, razvijenoj feudalnoj državi) nazivamo
ranofeudalnom državom«.46 Priznajem da mi ova »klasifikacija« nikako nije
42 N. dj., str. 86-87
43 N. dj., str. 91.
44 Beograd, 1984.
45 N. dj., str. 57.
46 N. dj.
jasna. Ne znam naime što to znači prelazan tip i iz čega se prelazilo? Zato,
kad bismo i razumjeli ovu definiciju, našli bismo joj velike nedostatke.
Osnovni je taj što nema kriterija! Ako se želi državno-pravne odnose
definirati društveno-ekonomskim razvitkom koji se, razumljivo, kao
proces ne može ograničiti nikakvim datumom niti izvornim podatkom,
onda se zaista dobiva tekuće, višestoljetno državnopravno uređenje koje
autor svojevoljno završava i počinje jer nema nepristranog mjerila pri
takvom svom radu. Zato i Janković pokazuje najveću nemoć pri pokušaju
da toj neobičnoj državi odredi početak, pa »širokopotezno« kroji sudbinu
južnoslavenskih država. Budući da su slučajni pismeni podaci izvora jedini
kriterij koji je tako prilično neumjesno nakalemljen na društvo i gospo-
darstvo, to su njegove »ranofeudalne« države na prilično labavim nogama.
Jer da se kojim slučajem za nesretnu Bosnu nađe neki dosad skriveni
podatak iz VII. st., bez problema bi otpalo Jankovićevo datiranje početka
bosanske države u X. st.
No, čini nam se da je još veća neprilika pri takvom poimanju države ta
što autori misle da su ranofeudalni i ranosrednjovjekovni istovjetni poj-
movi, pa tako kvalitetom odnosa nastoje odrediti i vremensko razdoblje,
ne sluteći da »prelazno doba na feudalizam« nije proces koji se javlja samo
u ranom srednjem vijeku, nego se u nekim sredinama može odvijati i
danas.47 Prema tome, nije riječ o ranofeudalnim, već o ranosrednjovjekov-
nim državama u Južnih Slavena!
Međutim, kod Jankovića i sličnih pravnih teorija o postanku spome-
nutih država osjeća se kao najteži nedostatak to što kriterij za prepo-
znavanje tih svojih država neće uzeti iz političkog života, iako je on jedino
mjerilo za utvrđivanje postanka javne vlasti. Ta da su se pravnici htjeli pitati
kad se u Južnih Slavena javlja javna vlast, ne bi učinili toliko nepravde
upravo onim zemljama kao što je Bosna za koje su pismeni podaci – njihov,
ponavljam, jedini kriterij! – izvanredno rijetki. A u prilog tvrdnji da jedino
47 Ranosrednjovjekovne države su karakteristične po određenom tipu gospodarstva i
društva koji su dakako uvjetovali i određeni tip državne vlasti. Budući da je to doba
naturalne privrede u kojoj prevladava i naturalna odnosno radna renta, to se i društvo
sastoji od »gospodara« i njihovih neslobodnih seljaka, ali samo ondje gdje je bilo uvjeta
da se razvije -pridvorno gospodarstvo! Ako seljak nema razloga prodati, a vlastelin
kupovati seljačku zemlju (a to je slučaj u Dinaridima ili na jadranskoj obali) gdje nema
povoljnih uvjeta za zemljoradnju nego samo za stočarstvo odnosno vinogradarstvo i
maslinarstvo, u takvim krajevima prevladava slobodno seljaštvo. Zato je u srednjo-
vjekovnoj Hrvatskoj prijelaz iz radne i naturalne rente u novčani oblik vrlo polagan, a
na obali gdje je proizvod vinogradarstva i maslinarstva odlična roba za tržište, nije
došlo uopće do danas do prijelaza na novčani oblik rente. Izuzeci su, posve razumljivo,
ondje gdje su, kao na trgovačkim putovima, uvjeti za prodaju proizvoda povoljniji.
organizacija javne vlasti može biti »znak prepoznavanja« za politički
individualitet neke zemlje govori neprijeporna činjenica da u ranom
srednjem vijeku Balkana i Podunavlja, kao uostalom u historijskom razvit-
ku uopće, ne postoje politički prazni prostori! Svako selo zna kojoj državi
pripada, a pašnjaci i šume su također vrlo pomno podijeljeni. Drugim
riječima, trebali bi pravni historičari koji su poput Jankovića posudili za
sebe neupotrebive kriterije iz društvenog i ekonomskog života voditi raču-
na u prvom redu o političkom razvitku Južnih Slavena i tražiti trenutke
kad se počela organizirati kod njih javna vlast. Da tako čine, ne bi se moglo
dogoditi da daju prednost Slovencima, Hrvatima, Srbima i Makedoncima,
a da zapostave Bosnu u kojoj je, po svemu izgleda, stvorena politička vlast
prije hrvatske ili srpske!
Čini nam se dosta karakterističnim da u isto vrijeme s Jankovićevom
»Državnopravnom istorijom« izlaze u Ljubljani iz pera Sergija Vilfana
skripta »Poglavlja iz pravne zgodovine«48 u kojima se također izlaže prob-
lem »Plemenske družbe in začetka držav pri Južnih Slovanih«.49 Valja prije
svega reći da Vilfan, kao naš najbolji pravni historičar, zahvaća problem
mnogo šire od ostalih. Ali, i kod njega je avarsko-slavenski odnos zapravo
etnički, a ne politički problemi Naime, ako netko zamišlja dvjestogodišnju
vlast Avara na Balkanu i u Panoniji kao tobože uspješno poslavenjivanje
Avara (Avar je tobože »le še Slovan z avarskim načinom življenja«),50 onda
je jasno da se politička uloga Avara briše zato da bi se dobila »državotvor-
nost« Slavena. To je, posebno u slovenskoj historiografiji, bijeg u drugu
krajnost pred Hauptmannovom teorijom o gospodarskom, socijalnom i
političkom dualizmu, odnosno potpuno odbacivanje »teorije nasilja« u
stvaranju slavenskih država. Sasvim je shvatljivo da su zbog toga Avari,
izvanredan nomadski, dakle i »državotvorni element«, morali nestati. Jer
karantanski su Slaveni na prijelazu u VIII. st. stvorili svoju kneževinu koje
je bila »prehodni oblik od vojaške demokracije v fevdalno državo«.51 Kako
je i Vilfanu kriterij za vlastitu državu vlastiti knez, to su i Hrvati (premda
djelomično ovisni o Francima) dobili svoju prvu državu tek u IX. st. Vilfan
se za dokaz o prvoj slovenskoj državi poziva na podatak iz Conversio
Bagoariorum et Carantanorum o Borutu, Gorazdu i Hotimiru i kaže: »Pri
tem je za pravno zgodovino posebno dragoceno, da so po besedah Kon-
verzije Slovani po Borutovi smrti prosili Franke, naj jim pošljejo Gorazda
48 Ljubljana 1985.
49 N. dj., str. 41. i d.
50 N. dj., str. 49.
51 N. dj., str. 51.
ki je bil tedaj kot talec na Bavarskem in ki so ga potem ‘napravili na vojvodo’
(eum ducem fecerunt)«. Kasnije je, nastavlja Vilfan, i »njegovemu nasled-
niku ljudstvo podelilo vojvodstvo (populi ducatum ili dederunt)«.52
Slažem se s Vilfanom da su ovi podaci Conversio neobično dragocjeni,
rekla bih za sve Južne Slavene, ali tek tada kad se spomenuti odlomak iz
izvora citira u cijelosti. Naime, Vilfan je iz gornje rečenice ispustio naj-
važnije podatke: prvo, to da izvor ističe kako je Gorazd već u Bavarskoj bio
pokršten i drugo, izvor ga zove – Cacatius! Ta, za slavensko-avarske odnose
presudna rečenica u cijelosti glasi: »Mortuo autem Boruth, per iussionem
Francorum Bagoarii Cacatium iam christianum factum, petentibus eisdem
Sclavis remiserunt, et illi eum ducem fecerunt«.53 Ili u Vita saicti Virgilii:
»Mortuo autem Boruth, iussu Francorum Bawari Karastum christianum
factum, petentibus eisdem Sclavis remiserunt, et illi eum ducem fece-
runt«.54
Teško bismo našli rječitiji dokaz o franačkom odnosu prema avarskom
kakanu koji je morao poći u bavarsko zarobljeništvo, gdje se pokrstio i
Slaveni su ga od Bavaraca isprosili te se vratio da im bude vojvoda!
Prekrasna »transformacija«: poganski kakan postaje kršćanski vojvoda!
Ali, Slaveni su njega tražili zato što su i prije svojekakane sami postavljali!
Kako se prema tome smije i može ovim podatkom opravdavati postanak
slovenske države?
Spoji li se ovaj neobično dragocjen podatak Conversio s najnovijim
rezultatima filologa, o kojima ćemo kasnije govoriti, još jednom se potvr-
đuje kako je bila preuranjena bajka o slovenskim narodnim knezovima koji
su tobože niknuli iz domaće kneževske porodice. Jer vladaoci Karantanaca
do tog vremena nisu bili domaći vojvode, nego avarski kakani koje je birala
njihova, također avarska družina = kasezi = kosezi! Tako nestaju razlozi
da i dalje tvrdimo kako je postojala slovenska vojvodina kao ustanova i prije
dolaska Franaka. Stoga je po mom uvjerenju trebalo i u slovenskoj pravnoj
povijesti upozoravati na ove nezaobilazne avarske elemente u tobožnjem
rađanju prve domaće države. Uzme li se također u obzir da se u tom istom
području mogu vrlo lako utvrditi tragovi i ostalih avarskih činovnika (prije
svega župana i bana), onda je slovenski primjer samo jedan od mnogih o
tome kako se avarska politička organizacija – koja je nužno stvarana
odmah nakon avarsko-slavenskog doseljenja u Panoniju i na Balkan – na
52 N. dj., str. 52.
53 F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku I, Ljubljana 1902, str. 265.
54 N. dj., str. 265.
rubu kaganata pretapala u novu političku organizaciju koja je mjesto
poganskog dobila kršćanski sadržaj i s njim sve one odlike koje kršćanstvo
tada nosi sa sobom. Ali, alpski Slaveni su od svoga dolaska u Alpe živjeli u
avarskoj državi i imali avarske »državne« činovnike. Treba zaista vjerovati
filolozima kad tvrde da imena prvih poznatih slovenskih knezova nisu
slavenska. Zato smatram da je Gorazda i Hotimira bilo po čitavoj Avariji,
pa naravno i u Bosni, koja je do kraja XIV. st. nazivala svoga vladara onako
kako su Bošnjani i Usorani imenovali svoje banove koje su postavljali kao
zapovjednike Slavenima u Bosni.
Tek ako u tom svjetlu gledamo na problem stvaranja karantanske države
– a svako drugo gledanje je nehistorijsko – onda nam je jasno koliko je
historiografija griješila kad o političkoj avarskoj organizaciji nije htjela niti
razmišljati, iako je odavno imala rječite dokaze o tome da je srednjovjekov-
na Bosna kolijevka dvaju banata! No, njezine župane i banove nisu
smjenjivali ni zapadni ni istočni carevi!
Čini nam se da su najnovija historiografija i filologija u mnogim
pitanjima tzv. tamnih stoljeća (VII. i VIII. st.) toliko napredovale da će taj
napredak omogućiti u krajnjoj liniji da drugačije promatramo i bosansku
prošlost toga razdoblja.
Prvu i najvažniju promjenu donosi premještavanje dolaska Hrvata na
svršetak VIII. i početak IX. st. Prihvatimo li Margetićevu teoriju55 – a nema
nikakva razloga da to ne učinimo – onda same od sebe otpadaju neke
uvriježene i duboko ukorijenjene teorije koje su se dosad oslanjale na
teoriju o dolasku Hrvata u VII. st. Prije svega, sasvim drugačije smijemo
zamišljati Hrvate koji nisu došli niti su mogli doći iz Velike ili Bijele Hrvatske
(Mala Poljska), nego iz Karantanije.56 Pisac 30. poglavlja u djelu »De
administrando imperio« naime tvrdi da su Hrvati i nakon dolaska pri-
znavali franačku vlast kao i u svojoj domovini, pa jedina zemlja u kojoj je
zaista bilo Hrvata, a priznavala je franačku vlast, može biti Karantanija.
Zatim, hrvatski su vođe u doba dolaska bili bez sumnje pokršteni tako da
je do »narodnog« pokrštenja došlo tek za Branimira kad je sretno završena
borba s Francima.57 Budući da su Hrvati dolazili zajedno s franačkim
vojskovođama u doba rata s Avarima ili nešto kasnije, Franci su im očito
55 Vidi L. Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Hist. zavoda
JAZU 8, 1977, str. 5-100.
56 Vidi N. Klaić, O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata,
Zgod. časopis 38, Ljubljana 1984, str. 253-270.
57 Proces doseljavanja Slavena na zapadni Balkan i u istočne Alpe, ANUB i H. Pos. izd. XII,
Centar za balk. ispitivanja knj. 4, Sarajevo 1969, str. 50-51.
dopustili da se u Dalmaciji prošire prvenstveno na onom području koje je
ranije pripadalo Avarima.
Tako smo, uklonivši Hrvate iz VII. i VIII. st., dobili mnogo »čistije«
političke odnose na Balkanu u »tamnim stoljećima«. Prije svega, otpada
potreba da u VII. st. nasilno guramo hrvatsku ili srpsku seobu, tako da nam
ostaje mogućnost da i na proces naseljavanja Slavena gledamo drugačije
nego dosad. Naime, ne moramo se više pitati kakav je odnos između
Avaro-Slavena i Hrvata ili Srba, nego kakav su Slaveni u avarsko-slavenskoj
zajednici imali položaj i kako se razvijao avarsko-slavenski odnos do kraja
VIII. st. kad je u franačko-avarskim ratovima nestao avarski kaganat.
Ne ponavljajući što je u jugoslavenskoj historiografiji pisano o toj
avarsko-slavenskoj seobi, zadržat ćemo se samo na onom dijelu Grafen-
auerove rasprave58 koji se bavi doseljenjem Slavena u Bosnu. Grafenauer
priznaje da u Bosni u VI. i VII. st. raspolaže samo s tri izvorna podatka! To
je najprije vijest iz 567. g. o prodoru Kutrigura iz Sirmija u Dalmaciju, a
zatim još jedna vijest, također o avarskom prodoru 597. g. Avari prodiru u
»područje takozvanih Vonka, gdje su osvojili grad i srušili 40 utvrda«.
Grafenauer se ne slaže s J. Kovačevićem koji, kako on misli, samo pokušava
»Vonke« identificirati »kao Baloie, jugoistočno od današnje Banjaluke« i
zaključuje: »Konačno možemo jedino da pretpostavimo da je i ovo
područje palo u avarske ruke prilikom velikog prodora Avara, koji smo
ranije datirali između 605-615, ili još točnije Bosna je zahvaćena avaro-
-slovenskim talasom najkasnije pre 614, kada preko ovoga prostora pored
Klisa dolaze napadači do Salone«.59
Ostavljajući za sada pitanje koje su utvrde na putu prema Saloni Avari
mogli srušiti – jer je i Grafenauer priznao da o avarskoj Bosni ništa ne
znamo – ipak je to avarsko osvajanje bosanskih zemalja nova polazna točka
za otvaranje problema o dvjestagodišnjoj avarskoj vlasti nad bosanskim
zemljama.
Govorim namjerno o otvaranju ili postavljanju problema, a ne o raspra-
vi zato što osim rijetkih izuzetaka, pretežno među arheolozima, o avarskoj
se vlasti na južnoslavenskom području uopće ne razmišlja. Pođemo li sa
stajališta da je »slavenska bezimena masa« ispunjavala pod vrhovnom
avarskom vlašću vjerojatno postepeno i prostor ranosrednjovjekovne Bo-
sne, – onda dobivamo i odgovor na pitanje zašto na bosanskom području
nema ni jednog plemenskog imena. Od Save do Jadrana! Ne preostaje nam
58 N. dj., str. 264 i d.
59 N. dj., str. 51.
drugo nego zaključiti da su se Slaveni na tom području počeli teritorijalno
organizirati po većim ili manjim geografskim cjelinama, a nesumnjivo su
u tom procesu teritorijalizacije poštivali i neke historijske okvire.
Međutim, neobično je važno ustanoviti što je toj zajednici Avara i
Slavena koja se protezala od Alpa i Dunava do Jadrana dao Avar, a što Slaven.
Ne želeći na ovom mjestu potanko ulaziti u prik
